Voće i povrće iz 350 km² staklenika

Reportaža s jedne od najvećih plantaža u Europi:

"U ovoj hali radimo s paprikom, tikvicama i rajčicom. Upravo se pakuju lubenice. Sada je njihovo vrijeme, proljeće. U našim halama za pakiranje - imamo ih tri - posebni su strojevi za pakiranje proizvoda koje otpremamo na put. I tamošnje radnice znaju svaki pokret. Neke pripremaju samo lubenice, neke krastavce, patlidžane ili papriku. U vrhuncu sezone u našoj zadruzi zapošljavamo 1200 ljudi, a u ovoj otpremnoj hali može ih biti i po 600. Ovdje možemo pakirati približno 100.000 kilograma tikvica i 300.000 kilograma paprike - na dan." - Honorio Sanchez Roman direktor je MurgiVerde, velike poljoprivredne zadruge u El Ejidu, neslužbenom središtu stakleničkih nasada pokrajne Almerie.
Tradicionalno, u tom nekad siromašnom dijelu Španjolske bilo je malo onih koji su imali posjed veći od desetak hektara. Zato se u ovu zadrugu udružilo njih veoma mnogo - oko 400 obiteljskih gospodarstava. Danas, 25 godina kasnije, malo tko je požalio zbog te odluke: iz zadruge svakog tjedna odlazi 120 kamiona punih voća i povrća, uglavnom na sjever kontinenta. Godišnji promet zadruge je oko 80 milijuna eura, a dok je početkom osamdesetih El Ejido bilo malo, siromašno selo s petstotinjak duša, danas je to grad s 50.000 stanovnika, s najvišim dohotkom po glavi stanovnika u čitavoj Španjolskoj.

Napredak ima i cijenu

Naravno, taj uspon do najveće koncentracije intenzivne kulture na našem planetu, odakle dolazi 80% cjelokupnog izvoza voća i povrća Španjolske, ima i svoju cijenu: oko gradića se jedva može i vidjeti gola zemlja, nego se proteže samo "Mar del Plastico" - "more plastike". RIječ je o plastičnim staklenicima koji se prostiru na oko 350 četvornih kilometara zemlje. Druga cijena koju je El Ejido morao platiti jest također da taj gradić više nema ništa od šarma južnošpanjolskog gradića. Jer, za tako intenzivan uzgoj voća i povrća nije dovoljna samo tamošnja blaga klima, nego i radna snaga. Oko 80.000 ljudi u pokrajni Almerie zarađuje svoj kruh od posla s voćem i povrćem, ali da bi cijena bila što povoljnija, dobrodošli su i radnici koji manje pitaju za visinu nadnice koliko da li uopće smiju raditi - ukratko stranci.
Od njih 30.000 tisuća većina ih je iz nedaleke Afrike - Maroka, ali i iz Nigerije, Obale Bjelokosti ili Malija. Posljednjih godina dolaze i sezonski radnici iz Rumunjske, Bugarske ili Rusije. Na taj način se čitava pokrajna pretvorila u opasnu mješavinu koja je prije šest godina i eksplodirala. I u El Ejidu je došlo do nasilnih obračuna: Sjevernoafrikanci su nožem ubili dva vlasnika staklenika, jedan je Marokanac ubio jednu Španjolku. Na to se podigla gomila koja je krenula protiv stranaca: naoružana šipkama i batinama divljala je ulicama, mlatili su koga su uhvatili, palili su stanove, restorane i trgovine useljenika.

Jeftino povrće znači i nisku nadnicu

Od onda su se strasti primirile, ali nepovjerenje je ostalo, iako je Španjolska već postala zemlja "gastarbajtera": početkom devedesetih ukupno ih je bilo jedva 400.000, danas ih ima preko 3 milijuna. Tome treba pribrojati i ilegalne useljenike. Iako je Vlada u Madridu legalizirala status mnogih od njih, još uvijek ih ima najmanje 10.000 i njihov broj neprestance raste. Ali, s druge strane, i Španjolci su uvidjeli da i oni dobro žive zahvaljujući radu stranaca. A kad se postavi pitanje, dobivaju li i stranci nadnicu kakva je propisana zakonom, direktoru zadruge MurgiVerde može se samo vjerovati na riječ kada kaže - da takve ne zapošljavaju. Jer tržište uzgojenog voća i povrća je žestoko: tu je i Italija, Izrael ili Nizozemska a kupac - najčešće su to golemi lanci samoposluga iz Njemačke, Francuske ili Švedske - žestoko se cjenka kako bi robu dobio što jeftinije. A biti će još i gore: jer u Maroku već niču prve plantaže, a tamošnja cijena radne snage je još niža nego što si to plantažeri u Španjolskoj mogu priuštiti. Jer dobit se unaprijed jedva i može kalkulirati: "Naše cijene veoma osciliraju. Načelno, cijena ovisi o ponudi i potražnji a to pak ovisi o klimatskim faktorima. Kada Almeriju pogodi mraz (to je velika rijetkost, ali prošle godine nas je jednom zahvatila hladna fronta) onda automatski rastu cijene proizvoda koji su osobito osjetljivi na hladnoću: tikvica, patlidžana ili krastavaca. Ili kada je previše kiše, to može utjecati na kvalitetu. Ljeti je mnogo važnije kakva je klima u zemljama koje kupuju robu: ako je tamo vruće, onda i kod nas skaču cijene lubenica i dinja, na primjer. Zato je veoma teško reći koja je cijena našeg proizvoda kada mu je sezona", objašnjava Honorio Sanchez Roman.

U Almeriji sat kuca kako se odredi kemijom

Sezona naravno u Almeriji ne igra neku ulogu, jer tamo satovi kada što dozrijeva kucaju drugačije. Da bi se biljke "prisililo" da čine što si je čovjek zamislio, nipošto nije dovoljno preko oranice razapeti plastičnu foliju i sve ostaviti kao što je bilo. U rasadnicima izgleda kao u laboratorijima, nakon investicija kakve si svaki pojednini poljoprivrednik nikada ne bi mogao priuštiti niti bi mu se one mogle isplatiti. Još jednom direktor poljoprivredne zadruge MurgiVerde: "Umjetna sredstva za hranjenje biljaka su ista kakva su inače i u zemlji. Ali ovako imamo prednost da točno možemo dozirati količinu pojedinog sastojka kako bismo upravljali i procesom rasta i dozrijevanja. To se može usporediti s prehranom vrhunskog sportaša, bez da sada govorimo o dopingu. Točno se odredi koju količinu ugljikovodika biljka treba, koliko bjelančevina da bi se doista mogao postići vrhunski rezultat."
Naravno, vrhunski rezultat po boji, veličini i težini kakav naručitelj traži i kakav se uklapa u police njegovog samoposluživanja. Da li se na taj način može postići i vrhunski rezultat u okusu - to je drugo pitanje. Zapravo, Nijemcima baš ne služi na čast da upravo kupci iz ove zemlje spadaju među one koji najteže otvaraju novčanik za kvalitetno voće i povrće. Ali, može li se to usporediti s voćem i povrćem koje je baka sama ubrala u vrtu za svoga unuka - to se ionako ne može platiti nikakvim novcem.