Vlasti u Srbiji ne mogu uzdrmati nikakve afere

Problem izvoza srpskog oružja koje preko posrednika na kraju završi u rukama islamističkih grupa u Jemenu postao je ponovno aktualan zahvaljujući pisanju portala Arms Watch. Mediji u Srbiji inače već godinama pišu na tu temu i navode da je porastao broj kupaca s Bliskog istoka na istočnoeuropskom tržištu oružja. Ali ako se zna da tragovi te trgovine oružjem vode i do Branka Stefanovića, oca aktualnog ministra policije Nebojše Stefanovića, onda je donekle i razumljivo zašto je srpskim vlastima stalo da po svaku cijenu prikriju te poslove.

Službeno Srbija oružje prodaje samo zemljama koje imaju međunarodnu dozvolu i koje nisu pod međunarodnim sankcijama, ali stručnjaci upozoravaju da je riječ o sustavnom preusmjeravanju oružja naoružanim grupama optuženima za ozbiljna kršenja ljudskih prava, ali i da takva trgovina krši brojne međunarodne zakone. Portal Arms Watch je nakon objavljivanja tekstova o izvozu srpskog oružja naveo da je pod stalnim hakerskim napadima iz Srbije. Tom portalu se u trenutku pisanja ovog teksta i dalje ne može pristupiti iz Srbije.

To je samo komadić papira

Ministar policije Srbije Nebojša Stefanović je u već poznatoj naprednjačkoj maniri najprije umanjio značaj portala rekavši da "Arms Watch nije nikakav međunarodni portal, već portal koji prati stotinjak ljudi" i negirao da je "firma GIM u vlasništvu njegovog oca Branka Stefanovića i da je on predstavlja". Ministar tvrdi da su pojedini objavljeni dokumenti "samo komadić papira koji ne predstavlja ništa". Portal Arms Watch je, naime, objavio faksimil zahtjeva iz aprila 2017. godine holdingu Krušik iz Valjeva sa zahtjevom za pregled robe predstavnicima firme GIM Goranu Todoroviću, Branku Stefanoviću i Mirku Manojloviću, zajedno sa poslovnim partnerima iz Saudijske Arabije.

Službeni kupci oružja iz Srbije i istočne Europe su, naročito od početka sukoba u Siriji 2012. godine, Saudijska Arabija, Jordan, Ujedinjeni Arapski Emirati i Turska. O tome za DW govori i Slobodan Georgiev, urednik Balkanske istraživačke mreže (BIRN), koji kaže da je "većinu onoga o čemu sada piše Arms Watch, BIRN objavio još prošle godine, uključujući tu i nesumnjive dokaze o sudjelovanju Branka Stefanovića u tim poslovima". Georgiev pritom pojašnjava "da ne postoje nikakvi dokazi da je Srbija prodavala oružje Jemenu ili da je njime opskrbljivala neke terorističke grupe i to", upućuje, nitko nije ni tvrdio u njihovim tekstovima.

Tko je ugasio svjetlo?

Ako je s druge strane Arms Watch, prema riječima ministra policije, minoran portal, postavlja se pitanje tko je uložio sigurno značajne resurse u takozvane DDOS-napade na taj portal i kome je stalo da taj portal bude nedostupan. Dužnosnici SNS-a su pored toga već krenuli u medijsku kampanju u kojoj su čelnici oporbenog Saveza za Srbiju napali predsjednika Srbije Aleksandra Vučića preko napada na ministra policije Nebojšu Stefanovića i njegovu obitelji. O eventualnom sukobu interesa, kupnji oružja po povlaštenim cijenama i tome kako je otac ministra policije preko noći postao posrednik u poslu kojim se nikada nije bavio, vrijednim 45 milijuna dolara, ni riječi.

Reakciju vlasti odvjetnik i bivši doministar policije Božo Prelević vidi kao dokaz "zašto im je bilo važno zatvoriti javno mnijenje i medije, da u svoje stranačko vlasništvo stave medije u Srbiji i da ugase svjetlo kako se ne bi vidjela istina o tome kako funkcionira današnja vlast u Srbiji."

Prelević za DW dodaje: "Iste te izvještaje o prodaji oružja morao je vidjeti i Državni odvjetnik i zato je važno da vlast ima svog Državnog odvjetnika koji se pravi mrtav. Mi jednostavno imamo posla s ljudima na vlasti koji su ušli u politiku kako bi došli u položaj monopolista i prodali i preprodali sve što ima neku vrijednost, kako bi oni osobno i njihova stranka stekli veliko bogatstvo", ističe Prelević.

Vučić – vrhovni sudac

Sadašnja reakcija vrha države je manje više ista kao i u svim prethodnim aferama u kojima je sudjelovala vlast SNS-a, a sugovornici DW-a navode neke od njih: afera helikopter, Savamala, rekonstrukcija beogradskih trgova i nabavka uličnog i prazničnog osvjetljenja, kuća na vrhu Kopaonika, izgradnja kuće na Senjaku na tuđoj parceli, afere s hotelima, lažni doktorati, i brojne druge afere koje pokazuju nefunkcioniranje države i raspad institucija. U većini slučajeva kao vrhovni sudac pojavljivao se predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, koji je po kratkom postupku odlučivao kako nitko od funkcionera SNS-a nije kriv za spomenute skandale.

Tako je predsjednik Srbije optužbe o plagiranom doktoratu Nebojše Stefanovića ocijenio kao „najgluplje obrazloženje koje je ikad čuo“, a za aferu Savamala je izjavio da za to „odgovornost snosi vrh beogradske vlasti“. To mu ipak nije smetalo da jednog od odgovornih Sinišu Malog nešto kasnije unaprijedi u aktualnog ministra financija u srpskoj vladi.

Slobodan Georgiev kao ilustraciju navodi i slučaj nesreće na naplatnoj rampi u Doljevcu, kada je stradala jedna žena u siječnju ove godine, uz sumnje da se na mjestu vozača nalazio Zoran Babić, tada direktor Koridora Srbije, državne kompanije u čijoj nadležnosti su autoceste u Srbiji.

„Tužitelj koji navodno vodi istragu nije dobio snimak od Puteva Srbije osam mjeseci, a predsjednik države je rekao da je on dobio snimak i da zna da Babić nije kriv. Nema, dakle, države, nema zakona, nema istrage, već samo jedna grupa u vlasti i jedan čovjek koji sve kontroliraju. A s druge strane, imamo ljude u tužiteljstvu koji imaju formalne nadležnosti, ali ne pokazuju neku želju da to promijene iako im zakon to omogućava“, napominje urednik BIRN-a.

„U nekoj drugoj državi predsjednik zemlje bi negirao da se to dogodilo, a ovdje je normalno da se umjesto tužitelju snimak pošalje predsjedniku SNS-a i da se on time još i hvali. Ako vi pogazite sve institucije sustava, ne postoji niti jedna afera koja vam može naškoditi ako se ona ne procesuira“, dodaje Božo Prelević.

Istraživanje afera – uzaludan posao?

Tu bi negdje trebalo tražiti i razloge zašto se vlast u Srbiji praktično izruguje svakoj aferi, jer je umjesto istrage dovoljno da se Aleksandar Vučić ili neko od čelnika SNS pojavi pred novinarima i svaku optužbu proglasi za glupost i laž ili kao napad na Srbiju i njezin ugled u svijetu koji organiziraju čelnici oporbe Đilas, Jeremić i Obradović. Stoga je jak, ali i zbunjujući dojam, kako sadašnja vlast može proizvesti bilo kakvu aferu a da to neće naškoditi njenom političkom rejtingu.

Koliko ta činjenica djeluje frustrirajuće na istraživačke novinare, koji možda imaju dojam da rade uzaludan posao?

Slobodan Georgiev kaže da utjecaj kritičkog novinarstva skroman.  „Dometi te vrste novinarstva su realno skromni. Jasno je zašto je SNS odmah nakon dolaska na vlast preuzeo sve glavne medije. Vi se sada ne možete boriti protiv toga u zemlji u kojoj javni servis apsolutno ne pokreće niti jednu temu o kojoj smo mi pisali proteklih godina. Mi jednostavno živimo u različitim svjetovima. Možemo mi sada otkriti što god želite, ali to će u najboljem slučaju doći do 100.000 ljudi – to je neprimjetno u odnosu na ono što rade televizije s nacionalnom frekvencijom plus javni servis“, zaključuje Georgiev.