Vjetar odnio snove malih dioničara

Nije nipošto prvi put da su ulagači, osobito oni koji tek žele svoju ušteđevinu "smjestiti" na sigurno i koji se ne žele kockati na tržištu kapitala, nasjeli na pomodne pojmove i obećanja. Još u 19. stoljeću je bilo dovoljno u ime tvrtke staviti pojam "željeznica" pa da dionici vrijednost odleti nebu pod oblake, a gotovo identično je bilo i u doba informatičke revolucije početkom ovog stoljeća, naravno prije sloma tih "dot.com" kompanija.

U posljednje vrijeme taj "čarobni" pojam za prodaju dionica je "obnovljiva energija", objašnjava i Klaus Nieding, potpredsjednik njemačke udruge za zaštitu interesa vlasnika vrijednosnica DSW: "Ulagači su možda bili previše lakog srca kad su u natpisu vidjeli pojam 'obnovljiva energija'. A onda su tu bile i dividende koje je obećavao Prokon. Na kraju krajeva, dividende uvijek pokazuju rizik u kojem se nalazi poduzeće."

A obećane dividende su bile izdašne: Prokon je privlačio ulagače sa šest posto godišnje, a kad se zbrojila i dobit tvrtke, mogao je ponekad dioničarima platiti i osam posto. Povrh toga, izgledalo je da je to tvrtka koja je na samom vrhu energetske revolucije prema obnovljivim izvorima energije. Osnovao ju je 1995. uvjereni zaštitar okoliša Carsten Rodbertus pod nazivom Projekti und koncepti za obnovljivu energiju - čija je kratica Prokon.

"Investicija u budućnost"

Sve to je navelo više od 75 tisuća ulagača da povjeri svoj novac toj vizionarskoj tvrtki u Itzehoheu u njemačkoj pokrajini Schleswig Holstein u ukupnom iznosu od oko 1,4 milijarde eura. Prokon je doista podizao i održavao vjetroelektrane u Njemačkoj, Poljskoj i Finskoj, gradio postrojenja za proizvodnju bioplina, biogoriva... Na toj energetskoj budućnosti je radilo gotovo tisuću suradnika Prokona, a godišnji promet je iznosio oko 400 milijuna eura.

Ali nad Prokonom su se nakupljali sve mračniji oblaci: čak i banke su bile sumnjičave jer je izgledalo da sa računima te tvrtke nije baš sve u redu. Štoviše, činilo se da je i tu riječ o klasičnoj prijevari "lanca sreće" gdje se dividende ne isplaćuju od dobiti, nego se starim ulagačima to plaća od uloga novih kupaca dionice. A kako su se širile te glasine, tako je bilo sve više onih koji su požurili prodati dionice i spasiti svoju ušteđevinu

Već početkom siječnja je uprava Prokona poslala pismo svojim dioničarima u kojima ih se moli da ne prodaju svoje dionice i da svoje (obećane) dividende ostave u tvrtki, inače bi Prokon mogao imati poteškoća u plaćanju računa. Kao što se moglo i očekivati, pismo je imalo dijametralno suprotan učinak od onoga što je željela uprava Prokona i tako je ovog tjedna zatražila stečaj.

Dvije pouke: jedna državnim tijelima...

Zapravo tek nakon što je na nadležnom trgovačkom sudu zatražen stečajni postupak, oglasile su se oštre kritike na sve njemačke institucije koje se bave nadzorom prometa vrijednosnica. Nisu samo banke, nego su i brojni mediji izvještavali kako u Prokonu nije baš sve "čisto" jer niti završni računi, raznim trikovima, nisu pokazivali realno stanje u toj tvrtki i puni opseg poslovnog rizika u koji se upuštaju.

Klaus Nieding zato krivi i političare: "I zakonodavac je tu, kratko i jasno rečeno, spavao i sad je nužno da hitno nešto učini. Određene oblike ulaganja jednostavno treba zabraniti za male dioničare kao što je u mnogim zemljama već uobičajeno."

I dok sve ukazuje kako je pravi razlog stečaja loše poslovanje, tek sad treba utvrditi prave brojke u poslovnim knjigama i spasiti što se spasiti može. Prokon nije tek neka tvrtka koja je samo poštanski sandučić u nekoj poreznoj oazi nego proizvodi čak i vlastite modele vjetroelektrana. Ali nije jasno, gdje zarađuje, a gdje gubi novac i kad to već nije učinila uprava, onda je se i država već odavno trebala umiješati.

...i pouka malim dioničarima

Makar je i više nego mudro biti sumnjičav već i obećanjima o fiksnoj i dividendi mnogo većoj od stope inflacije bez obzira dolazila od tvrtke koja se bavi obnovljivom energijom ili od "šibicara" na tržnici, za male dioničare je možda sreća što su barem banke bile sumnjičave prema Prokonu.

Naime, u gotovo svim zemljama su propisi o stečaju veoma slični. Najprije se podmiruju dugovanja i potraživanja od tvrtke u stečaju sve do plaća i naknada zaposlenicima, a tek onda na red dolaze "vlasnici", dakle dioničari. Obzirom da je Prokon dužan bankama "samo" 59 milijuna eura u ukupnom volumenu od 1,4 milijarde eura kapitala, može se ipak dogoditi da mali dioničari nisu potpuno izgubili svu svoju ušteđevinu.

Ali čak i u najboljem slučaju, izgubili novac sigurno jesu. Potraživanje se odnosi samo na nominalnu vrijednost dionice, a ne na tržišnu vrijednost u trenutku kupnje. Ali upravo zbog netransparentnog poslovanja, zapravo još nitko ne zna, sa koliko kapitala Prokon još raspolaže.

Stečaj Prokona je i udarac čitavom sektoru obnovljive energije. Ipak, Joachen Diekmann iz Instituta za ekonomska istraživanja DIW ne želi tek tako probleme Prokona proširiti na čitav sektor: "Ovdje je riječ o jednom poduzeću i poslovnoj strategiji jednog poduzeća. To još ništa ne govori o gospodarskom stanju u čitavom sektoru."