Utočišta za one za koje nema nade

Mnogi ljudi žele umrijeti kod kuće, u okolini koju poznaju. No, ako njega teško bolesnih tamo više nije moguća, u Njemačkoj za to postoje hospiciji. To su ustanove u kojima se zbrinjavaju i njeguju neizlječivo bolesni. Tijekom 19. stoljeća, prvi službeni hospciji otvaraju se prije svega u Engleskoj i Francuskoj. U Njemačkoj je prva takva ustanova službeno otvorena tek 1986. Do danas je ustanova za palijativnu njegu, kako ih još stručno zovu, u zemlji otvoreno više od stotinu.

Kao i kod svih institucija, i za ovu postoje "uvjeti" koji moraju biti ispunjeni da bi bolesnik tamo bio primljen. Cornelia Ott, voditeljica hospicija "Arche-Noah" (Noina arka) u blizini Frankfurta objašnjava: "Bolnica mora podnijeti zahtjev osiguranju, mora postojati odgovarajuća dijagnoza, npr. kod bolesti raka, kod ljudi koji su u predfinalnom stadiju, o tome da im je potrebna terapija za smanjenje boli, da pate od stalnih mučnina, inkontinecije i da moraju biti pod nadzorom 24 sata dnevno. - I ako liječnik zaključi: Ovoj je osobi preostalo vrlo malo vremena. Još nekoliko, dana, tjedana ili mjeseci. Dulje od toga ne."

Tu uz lijekove i ostalu medicinsku njegu dobivaju i profesionalnu psihološku pomoć a na raspolaganju je, po potrebi, i svećenik. No pomoć ne trebaju samo bolesni. Često je tu i njihova rodbina koja se teško može pomiriti sa neizbježnom sudbinom svojih najbližih. I za njih je u hospicijima predviđen smještaj, a osoblje pomaže i njima, objašnjava Cornelia Ott. "Vrlo intenzivno. Puno pažnje treba i rodbina. Tu osim stručnog osoblja mnogo rade volonteri, koji su prošli posebnu obuku i koji razgovaraju s rodbinom i pokušvaju ublažiti njihovu bol."

Situacija u Hrvatskoj

U Hrvatskoj je institucionalna palijativna skrb doslovno u povojima. Nema niti jedne specijalizirane ustanove takve vrste. Domovi za umirovljenike praktično su preimenovani u Domove za starije i nemoćne osobe, pošto se u međuvremenu profil njihovh štićenika promijenio. Umjesto relativno zdravih starijih osoba koje su odlučile otići u dom kako ne bi zadnje dane proveli u izolaciji već društvu svojih vršnjaka, u domovima za starije i nemoćne u Hrvatskoj je danas 70 posto osoba o kojima treba stalno brinuti. Tamo pak neizlječivo bolesni nemaju popuno odgovarajuću njegu, jer domovi ne zapošljavaju svoje liječnike, a ni osoblje, uz svu dobru volju, nije u potpunosti obučeno kako se u takvim situacijama nositi, ni sa bolesnikom ni sa rodbinom.

Vlada je u svom programu najavila da će se do kraja 2008. pobrinuti za to da se palijativna skrb uključi u zdravstveni sustav, ali ništa od toga. Bolesnici i njihove obitelji mogu se pouzdati jedino u dobrovoljni rad pojedinaca objašnjava predsjednica Hrvatske udruge prijatelja hospicija Gordana Špoljar. Volonteri posjećuju bolesnike kod kuće i tamo im pomažu koliko mogu. Što se tiče ljudi koji dobrovoljno rade ovaj posao, raspon je "od domaćica do sveučilišnih profesora". Većinom su to osobe u mirovini ili trentutačno bez posla. "Za razliku od SAD-a, gdje se volonteri regrutiraju najčešće iz redova obitelji koja je primila pomoć od hospicija, kod nas ljudi žele što prije zaboraviti kroz kakvo su iskustvo morali proći", kaže Gordana Špoljar. U ovoj organizaciji trenutačno radi tridesetak volontera.

Različiti običaji

Dok se u Hrvatskoj još bore za svoje mjesto u zdravstvenom sustavu, u Njemačkoj se hospiciji suočavaju s još jednim vrlo praktičnim problemom. U zemlji živi više od 4 milijuna ljudi koji su tu došli iz drugih zemalja. Zaposlenici sad ne moraju više samo učiti kako se nositi sa svakodnevnim umiranjem u svojoj blizini, već se i prilagođavati različitim kulturama i običajima ljudi koje njeguju: "Kako vi to zamišljate, koje ste vjere, na što pri oproštaju od umrloga moramo paziti, što se bolesniku smije dati kao hrana ili lijek". To su samo neka pitanja koja se moraju postaviti, objašanjava voditeljica njemačkog hospicija Noina barka.

Autorica: Snježana Kobešćak