Ustaški pozdrav u Jasenovcu

Više od mjesec dana je prošlo otkako je u gradiću Jasenovac otkrivena jedna spomen-ploča s uklesanim natpisom „Za dom – spremni“. Naravno, riječ je o ustaškom pozdravu, kao i o lokaciji nadomak spomen-područja nekadašnjeg koncentracijskog logora, iz doba Nezavisne Države Hrvatske. Spomenik koji tako već danima izaziva javnu diskusiju podigli su veterani HOS-a za 11 pripadnika svoje jedinice, poginulih na jasenovačkom području u ratnim okršajima od 1991. do 1995. godine. No čini se da se, prema svim reakcijama, taj kameni spomen pretvara prvenstveno u posvetu navedenom starom ozloglašenom pozdravu.

Glavno pitanje koje stoga neugodno odzvanja Hrvatskom glasi: kako je bilo moguće da taj poklič osvane baš tamo gdje su njegovi poklonici, hrvatski sljedbenici fašista i nacista, pobili najviše ljudi, mahom civila – Srba, Židova, Roma, pa i Hrvata antifašista i komunista?

Tuđmanov pravni paradoks

Preko 80 tisuća žrtava ustaškog konc-logora poimence je nabrojano po staklenim tablama jasenovačkog muzeja u sjeni monumentalnog Kamenog cvijeta Bogdana Bogdanovića. Logorski kompleks pružao se duž lijeve obale Save do Stare Gradiške, a i na drugu stranu, bosansko-hercegovačku. Ali, odgovor na gornje pitanje možda valja tražiti u proširenju enigme, naime, budući da su se prije Jasenovca slični natpisi pojavili na mnogim drugim mjestima u Hrvatskoj, u raznim oblicima. Komemorativni povodi jedne desničarsko-ekstremističke paravojne jedinice s početka pretprošle decenije svakako nisu prva ni jedina njihova pojava u posljednjih četvrt stoljeća.

Ipak, uz HOS (kratica za „Hrvatske oružane snage“) dolazimo do pravnog paradoksa u koji su već godinama zapetljane hrvatske vlasti. Franjo Tuđman svojedobno je zabranio HOS i naložio pragmatično inkorporiranje njegovih pripadnika u jedinstvenu hrvatsku vojsku. Sama udruga ostaje registrirana uz sporni ustaški pozdrav, kao jedan od podsjetnika na čiju se tradiciju i dalje HOS-ovci pozivaju. Obilježja domaćih kolaboracionista okupatora i njihova zločinačkog režima u Drugom svjetskom ratu, međutim, uskoro bivaju stavljena izvan zakona.

Nije bilo teško zaključiti da njihov zaostatak u formalno-službenoj registraciji HOS-a ostaje do dandanas najprikladnije uporište NDH-nostalgičara. I u taj se pretinac poseže svaki put kad nekome zatreba malo konfrontacije s vlastima, neistomišljenicima, medijima.

Plenković (nije) kao Sanader

Sličan je primjer bio s HOS-ovim spomenikom u Splitu, prije dvije godine, no s njega je natpis „Za dom – spremni“ ubrzo uklonjen. No može se definitivno reći da hrvatske vlasti generalno izbjegavaju suočavanje s tim problemom koji bi se u protivnom mogao dosta jednostavno raščistiti. Ustaške oznake su zabranjene po nekoliko prekršajnih zakona, i sve popratne kontroverze ne bi trebale predstavljati tako veliku praktičnu poteškoću, samo kad bi bilo one famozne političke volje za hvatanje ukoštac s vlastitim sramotama. „Ali, čini mi se da taj već trajno problematični aspekt hrvatske politike može donekle riješiti samo HDZ“, rekao nam je Berto Šalaj, politolog sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti.

„To se vidjelo s primjerom Ive Sanadera, relativno uspješnim u tom pogledu“, nastavlja on, „dok je sada riječ o malo drukčijim odnosima u toj stranci. Jer, vidi se da interni ekstremi pokazuju otpor prema pokušajima novog lidera Andreja Plenkovića da ih pomakne k ublaženijim pozicijama desnog centra. Oni to izvode i kroz stranački klub u parlamentu, ali i pomoću raznih vezanih udruga. Tako da je loše i to što općenito imamo sugrađane koji slave jedan od najozloglašenijih europskih režima 20. stoljeća, kao i to što oni ne podnose niti svog šefa koji je umjerenjak, a hrvatski je premijer“.

Pitanje zločina komunista, ali onda i - kršćana

Šalaj je mišljenja da Plenković procjenjuje kako još nema snage za obračun s radikalima, pa se i ne određuje izričito prema slučaju Jasenovca. Ali, i da se valjda ne zavarava kako će njihovo djelovanje prestati samo od sebe. Uz toleriranje bi se mogli dodatno osokoliti, raširiti krila za daljnje akcije.

S druge strane, pak, uz ovakve prigode se poseže i za usporedbom ustaške ideologije s onom komunističkom i socijalističkom. Na zahtjev da se uklone ustaški ili općenito fašistički i nacistički simboli, redovito se uzvraća da treba maknuti i npr. crvenu zvijezdu petokraku. „U načelu, pravdanje jednog zločina drugim je neprihvatljivo. Pritom znamo da je ustaški režim bio izrazito zločinački i u teoriji i u praksi. Komunistički je u teoriji bio veoma prihvatljiv, a i u praksi je bio uglavnom pozitivan. Pa i njegovih zločina nije bilo jednako mnogo '45. i '65. i '85.“, zaključuje naš sugovornik.

Karakter neke ideologije očito nije moguće iščitavati samo iz njegove teorije ili samo iz prakse, a da ne govorimo o tome pripadajućem historijskom i geopolitičkom kontekstu. Cjelokupno kršćanstvo, recimo – kao naslijeđe, teologija, bogoslužje, kultura - bilo bi u protivnom među prvim kandidatima za ukidanje zakonskim dekretom, a naročito bi to bio slučaj s Rimokatoličkom crkvom. S tim će se u principu složiti naš drugi sugovornik, Luka Bogdanić s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a čije područje znanstvenog rada je, između ostalog, i filozofija politike.

„Nema ideologije koja je bila totalno sveta i koja je ostala neokaljana dok pobjeđuje“, smatra Bogdanić, „ali moderno društvo se ne smije ovako politički postavljati u odnosu na prošlost i sadašnjost. Mi ovdje imamo posla s manipulacijom, s revizionizmom koji – a to je jako važno – buja posvuda“.

Materijalni interes elite u pozadini

„Govorim o Europi, ali taj proces uspijeva i šire, na valu ekonomske krize u kojoj brzo rastu populizmi što svijet dijele na 'moje' i 'tvoje'. Tako izazvane napetosti pašu desnici, ona tu nalazi svoje vrijednosti, a uvijek i sama u pozadini ima materijalni interes svoje elite, naspram apstraktnih vrijednosti domovine, nacije, konfesije. Dogovor takve nove desnice i suvremene ljevice koja se i sama pomaknula u centar, tad se urušava, jer nema dovoljno novca za sve. A establišment slijeva i zdesna ionako je postao previše međusobno nalik. Upravo to čekaju pravi fašisti“, riječi su Luke Bogdanića.

Ovaj mladi znanstvenik koji se inače školovao u Rimu smije se na izlike desničara po kojima je npr. poklič „Za dom – spremni“ ustvari stari, povijesni hrvatski pozdrav. Bi li se tako u Italiji mogli nesmetano pozivati na Rimski pozdrav, tj. onu musolinijevsku uzdignutu desnu ruku, a s opravdanjem u navodnom iskazivanju poštovanja prema latinskoj baštini? „To su naprosto taktike da se sporni sadržaj nekako provuče ispod radara. No hrvatskoj će politici još izlaziti na nos to što je HOS svojevremeno gurnut pod tepih – tobože ukinut, a zapravo priznat. Tako je odgovaralo režimu, a što je i kontradiktorno i tragično“, sumira aktualnu situaciju Luka Bogdanić.

Primjer bolje prakse

Konačno, u iščekivanju daljnjeg (ne)reagiranja hrvatskih vlasti povodom jasenovačkog i sličnih primjera političke klopke, vrijedi istaknuti poučni drukčiji slučaj s hrvatskim pravosuđem koje je proljetos uvažilo mišljenje državnog tužilaštva o ispadu nogometnog reprezentativca Joea Šimunića.

Potonji je, naime, krajem 2013. godine animirao tribine na stadionu u Maksimiru, izvikujući u mikrofon višekratno „Za dom“ – a veliki broj navijača uzvraćao mu je sa „Spremni“. Tužiteljstvo je uložilo žalbu na rješenje prvostupanjskog suda zbog preniske novčane kazne, a viša pravosudna instanca potom je uvažila stav da je Šimunić „bio svjestan da uzvik 'Za dom' uz odzdrav 'Spremni', simbolizira službeni pozdrav za vrijeme totalitarnog režima NDH, odnosno da kao takav predstavlja manifestaciju rasističke ideologije, prijezir prema drugim ljudima zbog njihove vjerske i etničke pripadnosti te trivijaliziranje žrtava zločina protiv čovječnosti“.