«Uskrsnuće» Nataše Kampuš

Natašini roditelji zapravo više nisu željeli davati intervjue, ali su nakon silnog zanimanja medija, što ga je izazvao povratak otete im kćeri nakon osam dugih godina, promijenili mišljenje te odlučili svoju radost otvoreno podijeliti s javnošću. Roditelji Nataše Kampuš žive odvojeno i odvojeno su govorili o ponovnom susretu sa svojom u međuvremenu punoljetnom kćeri, koju su zadnji put vidjeli kada joj je bilo deset godina. Pa ipak su je istog trenutka prepoznali, priča majka Brigitta Sirni: «Uvijek sam čvrsto vjerovala da će se jednog dana vratiti. Uopće ne mogu izraziti koliko sam sretna. Bilo je to nevjerojatno! Nataša me zagrlila, a i ja nju, naravno. Rekla mi je: ‹Majko, znam da to nikada nisi željela›. Tako sam ponosna na svoje dijete, da joj je to pošlo za rukom, da je doista našla priliku za bijeg.»

Početak novog života

Nataši sada treba omogućiti da započne novi život, kaže majka. Sve što je proživjela, otmicu i sve te godine zatočeništva, mora prebroditi i probaviti uz stručnu, psihološku pomoć. Sada već 18-godišnja Nataša, koja osam godina nije pohađala nastavu, mora steći školsko obrazovanje. Za početak su joj nabavili novu odjeću, jer je na sebi imala jednu jedinu haljinu. To je tek početak novog života, kaže presretna majka Brigitta.

Natašin otac Ludwig Koch pripovijeda kako je odmah sve bilo kao i prije, kada je vikende redovito provodio zajedno sa svojom kćeri. Suze su mu tekle niz obraze, dok je na austrijskoj televiziji opisivao prvi susret: «Bilo je to nešto nevjerojatno! Kao da je otišla i ponovno došla, kao što je i prije uvijek bio slučaj. ‹Tata, volim te›, stalno je govorila, kao i ranije kada sam je svakog vikenda dovodio k sebi.»

Osam godina na pet kvadrata

U međuvremenu na vidjelo izbija sve više pojedinosti o životu, što ga je Nataša vodila posljednjih osam godina. Njezin je otmičar dio podrumske garaže ispod svoje kuće preuredio u manji stan površine dva puta dva i pol metra s krevetom, umivaonikom, televizorom, knjigama i radio-prijamnikom.

Začuđujuće je bilo Natašino znanje, kada se uzme u obzir da je svoje najvažnije mladenačke godine provela u podzemnom zatočeništvu, kaže mlada policijska službenica, koja je s njom prva dulje razgovarala. Priča kako je Nataša po cijeli dan slušala radio, zainteresirana za sve što se događa vani. Uvjerena je, dodaje, i da je otmičar Natašu seksualno zlostavljao, premda joj Nataša to nije izravno kazala.

Psihičke posljedice ostaju

Nataša Kampuš očigledno pati od takozvanoga «stockholmskog sindroma», pri kojem žrtve otmice izgrade odnos prema svom otmičaru kao vrstu obrambenog mehanizma, kako bi mogle podnijeti stanje i osjećaj bespomoćnosti. Nataša je još navodno izjavila i kako ju je 44-godišnji telekomunikacijski tehničar, koji se u međuvremenu bacio pod vlak i umro, svojedobno doslovno odabrao među brojnom drugom djecom. Točno se sjeća kako ga je vidjela onog dana, prije osam godina, i kako je na putu u školu htjela preći na drugu stranu ulice. Da mu je tada uspjela pobjeći, pripovijeda Nataša, bio bi je pratio idućeg dana – u to je sigurna, rekla je istražiteljima.