Uskrsnuo iz vode

Priča o Albertinumu je jedna od onih koja potvrđuje da su velike katastrofe ponekad šanse za nove putove: kada je 2002. voda iz Labe nasrnula u podrume Dresdena, mnogi su govorili o čudu kojim je u dramatičnim okolnostima spašena slavna zbirka umjetničkih djela poznatog dresdenskog muzeja. Sama zgrada izgrađena je sredinom 16. stoljeća s planom da bude oružarnica, a već od 1887. promijenila je svoju namjenu i počela udomljavati umjetnost. U drugom svjetskom ratu je, kao i veliki dio Dresdena, uništena, da bi nakon 1945. bila obnovljena da bude ono što je bila i prije rata: reprezentativni muzej umjetnosti. 2002. godine joj je poplava nanijela velike štete, ali danas uskrsava u novom, još većem sjaju.

Nedohvatljiv za Labu

3 milijuna i 400 tisuća eura je u dobrotvornoj akciji svojedobno 45 umjetnika prikupilo za spas i obnovu Albertinuma - više od 51 milijun je na kraju za to bilo potrebno. Arhitekti su se sada pobrinuli da se scenarij iz 2002. više nikada ne ponovi. Izgradili su novo dvorište iznad kojeg se, na 17 metara visine, propinje dvokatni, prostorno zatvoreni krov s depoom za vrijedne eksponate - nedohvatljiv za Labu. Konstrukciju je projektirao arhitekt Volker Staab, a nazvao ju je 'Ovješena Noina arka'. "Nama je bilo važno pokazati da suvremeni zahvati i povijesne jezgre ne moraju stajati u proturječnosti, da oni jedni s drugima mogu stvoriti nešto novo i možda još zanimljivije nego što bi to bila čista rekonstrukcija i slijepo oponašanje povijesne slike", objasnio je Staab.

Dom za domaće zvijezde svjetskog sjaja

U Noinoj arki su osim središnjeg depoa smještene i radionice, a ispod nje je nastalo novo, svijetlo nadsvođeno dvorište koje služi kao aula, muzejski kafić, knjižnica i dodatni izložbeni prostor. Prema motu - povezati staro s novim, tamo su dom za svoja djela našle njemačke umjetničke zvijezde svjetskog glasa poput Gerharda Richtera i Georga Baselitza - a za obojicu to znači povratak kući, jer obojica potječu iz Dresdena.

Tako u renesansnom zdanju Albertinuma posjetitelj ubuduće može naći najvažnija djela Rodina, antičku zbirku, ali i najpoznatija djela Gerharda Richtera poput onoga umjetnika kao bebe u krilu njegove tetke Marianne. Nju su nacisti nasilno sterilizirali i ubili uz pomoć Richterovog kasnijeg punca - tako se u Albertinumu zatvaraju brojni krugovi: njemačke povijesti, umjetničkih biografija, ljudskih sudbina.

Direktor zbirke skulptura Albertinuma Moritz Woelk objašnjava: "U čistim muzejima suvremene umjetnosti nitko se više ne osjeća provociranim. Ovdje je to drukčije, jer čovjek stvarno ima taj luk - tradicionalne skulpture i sasvim nove stvari. To može provocirati, ali istovremeno i napraviti most preko kojeg se lako može naći pristup djelima."

Dresden kao pupak moderne umjetnosti

Već odavno je svima jasno da Dresden ne može više živjeti na staroj slavi svog baroka i vremena kada je bio "balkon Europe", da se mora okrenuti budućnosti, a Albertinum taj koncept živi. Ulrich Bischoff, direktor Galerije novih majstora, presretan je da konačno nakon 1910. ponovno postoji jedan pokušaj da se moderna umjetnost etablira u ovom starom, lijepom gradu. To je i bio razlog zašto su se mnogi umjetnici obreli u Dresdenu, smatra on, jer su tu našli toliko bogatstva, kretanja, energije, da su od njega mogli učiniti jednu od kolijevki ekspresionizma.

Na svečanom otvaranju proteklog vikenda skupila se krema njemačke, pa i svjetske umjetničke scene: u jednom od najmodernijih muzeja u Europi viđeni su Gerhard Richter, Rebeca Horn, Neo Rauch, Tony Cragg, Jeff Wall... A samo prvoga dana je u muzej, koji predstavlja umjetnost od klasicizma i romantike do današnjice, nahrupilo 3.500 posjetitelja.

Autor: Dunja Dragojević/ Elena Ern/ agencije

Odg. ur.: Marijana Ljubičić