Uskršnji marševi za mir

Nemiri u Ukrajini, rat u Siriji, strahote u Sudanu ili Nigeriji. Uz to dolaze podaci o Njemačkoj kao trećoj po veličini izvoznici oružja u svijetu te rasprave o nužnosti snažnijeg angažmana njemačke vojske izvan granica zemlje. A ove se godine obilježava i 100. godišnjica od početka Prvog svjetskog rata, velike katastrofe zapadne civilizacije. Ovogodišnji uskršnji marševi imaju i više nego dovoljno povoda i tema za svoje tradicionalne ophode. Ove se godine širom Njemačke očekuje oko 80 mirovnih demonstracija i ophoda, protestnih mitinga te mirovnih biciklističkih vožnji i planinarskih šetnji.

Početak tog niza manifestacija je ove godine bio na Veliki petak u Dortmundu, gdje su mirovni aktivisti odali poštu ubijenim političkim zatvorenicima i protivnicima nacističkog režima koji su strijeljani u travnju 1945. godine, kratko pred kraj rata, u gradskom parku Romberg. Demonstracije i protestni marševi su održani i u nekim drugim gradovima, između ostalih i u istočnonjemačkom Chemnitzu, a nastavit će se sve do velikih završnih manifestacija na Uskršnji ponedjeljak u većim gradovima poput Bochuma, Frankfurta ili Hamburga.

Cilj: pokazati prisutnost

Veliki broj manifestacija ne znači međutim nužno i veliki broj ljudi koji se na njima okupljaju. "Odaziv će po našim procjenama biti kao proteklih godina", najavljuje Willi van Ooyen Ureda uskršnjih marševa u Frankfurtu. Konkretno to znači od nekoliko desetaka sudionika u manjim mjestima, pa do nekoliko tisuća u većim. Kada se zna da je u najsvjetlijim danima njemačkog mirovnog pokreta početkom 1980-ih na Uskršnjim marševima sudjelovalo i do 700.000 ljudi, to naravno nije puno. Ali masovna okupljanja i nisu glavni cilj mirovnih inicijativa i grupa u današnjoj Njemačkoj. "Nama je važno pokazati da je njemački mirovni pokret tu, da je prisutan i aktivan, i to u čitavoj zemlji", naglašava aktivist Ooyen, koji je istovremeno i predsjednik kluba zastupnika Ljevice u pokrajinskom parlamentu u Hessenu. I Thorsten Bonacker iz Centra za istraživanje sukoba sa Sveučilišta u Magdeburgu naglašava da se očekuje "znakovito, a ne masovno okupljanje ljudi".

Uskršnji marševi u Njemačkoj su kao poseban oblik mirovnih protesta nastali krajem pedesetih godina prošlog stoljeća, nakon što je vlada bivšeg njemačkog kancelara Konrada Adenauera donijela odluku o tome da se u vojni arsenal Bundeswehra uključi i atomsko oružje. Prvi uskršnji marš u Njemačkoj je održan 1960. Uzor mu je bila „Kampanja za nuklearno razoružanje“, koja je 1958. - dvije godine ranije - održana u Velikoj Britaniji te na kojoj je sudjelovalo više od 10.000 ljudi. Tokom narednih godina broj sudionika uskršnjih marševa širom Njemačke je iznosio i do 700.000. Manifestacije su se održavale u više od stotinu gradova nekadašnje Zapadne Njemačke.

Najmasovniji marševi su održani tijekom 80-tih

Ipak, tokom sedamdesetih uskršnji marševi su izgubili na intenzitetu prije svega zbog politike nekadašnjeg kancelara Willyja Brandta, koji se zalagao za poboljšanje odnosa kao i za sklapanje odgovarajućih ugovora sa Sovjetskim Savezom, Poljskom i DDR-om. Do velike renesanse je potom došlo tijekom 1980-ih godina, kada su zabilježene i manifestacije sa najviše sudionika. Povod je bila odluka vlada kancelara Helmuta Schmidta da se u Njemačkoj stacioniraju tzv. krstareće rakete i rakete srednjeg dometa Pershing II koje su mogle biti naoružane atomskim bojevim glavama i koje su sve bile usmjerene prema ciljevima u tadašnjem Sovjetskom Savezu. 1990. je prvi put organiziran zajednički uskršnji marš duž nekadašnjih granica između Zapadne i Istočne Njemačke.

Posljednjih godina međutim broj sudionika je znatno opao. Po mišljenju sociologa Dietera Ruchta to djelomice ima veze s miješanjem tema: "Kada se istovremeno u javnosti raspravlja o različitim političkim temama, uvijek nastaje neka vrsta konkurencije i potiskivanja nekih tema iz fokusa pažnje javnosti. A to je danas slučaj, kada se bavimo temama poput međunarodne financijske krize ili krizom eura."

Thorsten Bonacker, pak, objašnjava da je "nakon okončanja hladnog rata između Istoka i Zapada sada puno teže pozicionirati se. Sada je sve puno kompliciranije no što je to bio slučaj u vrijeme rasprave o razoružanju." To se primjerice jasno pokazuje u slučaju građanskog rata u Siriji. A u Ukrajini poteškoću pričinjava recimo činjenica da se tamo u vladi pored "dobrih demokrata" nalaze i osvjedočeni desni ekstremisti. Tu je teško bez oklijevanja se opredijeliti za neku od strana. Osim toga je teško protestirati, kada već i vlada preuzima neka načela mirovnog pokreta i neke njihove zahtjeve. Tako je za mirovni pokret istovremeno i uspjeh i poteškoća kada ministar privrede i zamjenik kancelarke, socijaldemokrata Sigmar Gabriel, najavljuje da će se usprotiviti planiranom izvozu njemačkih tenkova Saudijskoj Arabiji, naglašava Rucht.