Upitan odnos prema žrtvama obiteljskog nasilja

Pjevačica Nataša Bekvalac, mjesec dana nakon poroda, dospjela je na sve naslovne stranice medija u Srbiji. Ali ne zbog svoje profesije nego zbog toga jer ju je pretukao suprug. O njenim novim strahovima i njenom životu piše većina medija, uglavnom tabloidi, najviše pozornosti posvećujući njezinim modricama i ožiljcima na licu. Mediji se pitaju je li je ovu ženu brutalno pretukao muž ili je, kako on kaže, modrice dobila na masaži zbog čega ju je tužio za klevetu.

Nasilje pod rubrikom „zabava"

Postavlja se pitanje kakvu ulogu imaju mediji u zločinu kao što je nasilje u obitelji i kako njihovo izvještavanje utječe na obične čitatelje, na sadašnje i bivše žrtve nasilja, ali i na nasilnike. Dragana (pravo ime poznato redakciji) koja je i sama doživjela istu sudbinu kaže da je ovakvi tekstovi i naslovi tih tekstova duboko uznemire svaki put kad ih vidi.

"Ta vijest o njihovom sukobu potpuno je potisnula ostale događaje u svijetu. Također, potpuno je izvan pameti smještati takve tekstove u rubrike "Zabava” – razumijem ja da senzacija prodaje novine, ali gdje je tu empatija i ljudskost. Kao žena koja je bila žrtva obiteljskog nasilja, i to baš u razdoblju nakon poroda, suosjećam s njom. Čitala sam i komentare na tu vijest i tu sam tek doživjela poraz jer mi smo kao društvo uvijek spremni osuditi i reći – tako, i zaslužila je! Pa što ako se udavala tri puta?! Posebno ne mogu vjerovati koliko žena opravdava nasilnika i to je ono što me baš boli. Uvijek sam suosjećala sa ženama, čak i prije nego što sam i sama postala žrtva nasilja”, kaže naša sugovornica.

Upravo na temu kako mediji izvještavaju o nasilju nad ženama istraživala je prof. dr Zorica Mršević sa Instituta za društvene znanosti Srbije. Svojim istraživanjem obuhvatila je medije tijekom 2015. i 2016. godine.

„Nekada se mediji nisu ustručavali npr. da ženu koja je pobjegla od obiteljskog nasilja nazivaju ženom koja je ostavila djecu i napustila obitelj. Malo starije žene su po pravilu nazivane „babama"  (upucao babu – tj. ženu od 52 godine npr). Novi trend od prije nekoliko godina je da mediji objavljuju sudske presude nasilnicima, posebno ubojicama žena. Mediji sa svoje strane u posljednje vrijeme organiziraju okrugle stolove i tribine o nasilju nad ženama s kojih onda objavljuju vrlo stručne i kvalitetne tekstove, što se ranije nije događalo“, kaže za DW dr Zorica Mršević.

Mršević objašnjava da pojedini tjednici imaju prepoznatljivo kvalitetan način izvještavanja o nasilju nad ženama, pa kod njih nema stereotipnog pristupa rodnim ulogama i ponašanjima, okrivljavanja žrtve, prešutnog opravdavanja nasilnika i slično. S druge strane, pojedini dnevni listovi se suzdržavaju da o toj temi uopće pišu, ali kada izvještavaju o nasilju nad ženama to opet rade na kvalitetan način. „Na drugoj strani spektra medijske kvalitete su tabloidi, nema potrebe da ih nabrajam. Zanimljiva je i sredina tog spektra u kojoj se nalaze tzv. polutabloidi. Interesantno je da tamo gdje su u novinama potpisani autori tih tekstova, postoji i viši kvalitet i ozbiljnost pristupa toj tematici. Tamo gdje vidimo samo inicijale ili čak ni to, tu nema kvalitete, pa ni korektnog izvještavanja“, kaže Zorica Mršević.

Kao i o svakoj drugoj temi, izvještavanje o nasilju nad ženama bi trebalo biti pod jednakom odgovornošću medija – u skladu s načelima profesije i u javnom interesu, smatra Sanja Pavlović iz Autonomnog ženskog centra. „Naravno, s obzirom na to da je ovdje riječ o žrtvama zločina, posebno je važno obratiti pažnju na to da se poštuje njihovo dostojanstvo, što mediji nažalost najčešće ne rade, iako je propisano Novinarskim kodeksom“, objašnjava ona.

Nepotpuno izvještavanje

Sanja Pavlović kaže da iz iskustva njihove organizacije mediji o nasilju izvještavaju najčešće kada se ono već dogodi, a da su daleko rjeđi tekstovi i prilozi koji imaju informativan i edukativan karakter i koji upućuju na statistiku, forme nasilja, načine zaštite i slično. „Najčešće greške u vezi sa izvještavanjem o pojedinačnim slučajevima se odnose na nepoštovanje privatnosti, pogotovo s obzirom na to da je podatak da je neka osoba žrtva nasilja naročito osjetljiv osobni podatak. Pored toga, greške su brojne, ali bih navela da je jedna od najvažnijih način na koji mediji suptilno ili čak manje suptilno prenose odgovornost na žrtvu i opravdavaju nasilnika. Čim dajete informaciju da je neko preživio nasilje „jer“, to upućuje da postoji razlog, opravdanje ili objašnjenje za nasilan čin. Jezik je moćna forma koja oblikuje svijest ljudi i na medijima je velika odgovornost da svaku napisanu riječ promisle jer može imati dugoročne posljedice“, kaže Sanja Pavlović za DW.

Ljubomora kao oblik nasilja

Da se nasilnike u medijima često opravdava, potvrđuje i dr Mršević. „Ljubomora je univerzalno „opravdanje“ svih oblika rodno zasnovanog nasilja pa i onih najtežih, femicida tj. ženoubojstava. Mediji se pritom ustručavaju koristiti termin hegemonistički maskulinitet, zapravo i ne poznaju ga i samim tim ne prepoznaju da je ljubomora zapravo izraz „prava“ hegemonog muškarca da sebe smatra nadređenim ženi, da joj određuje kako će živjeti i što raditi, da posesivno i nasilno reagira kada god to smatra potrebnim, da je tretira kao svoje vlasništvo i slično“, objašnjava dr Mršević i dodaje da nasilnike uglavnom opravdavaju siromaštvom, nezaposlenošću, teškim životom, stresom na radnom mjestu, gubitkom posla ili slično.

„Mediji međutim spremno osuđuju organe nadležnih institucija kada ne postupaju blagovremeno i adekvatno. Iz takvih medijskih izvještaja i saznajemo da su se na primjer ubijene žene mnogo puta obraćale institucijama prijavljujući nasilje i tražeći pomoć koju nisu dobile. Zato je uloga medija kao zviždača izuzetno društveno značajna“, smatra ona ukazujući na primjere iz lipnja prošle godine kada su dvije žene i jedno dijete ubijeni zbog neadekvatnosti i neblagovremenog postupanja institucija. Posebno bizaran primjer, navodi dr Mršević, također je iz prošle godine kada je nakon prijave supruga policiji zbog nasilja u obitelji, suprug dva dana kasnije ubio svoju ženu, koja je samo sat vremena prije nego što se to dogodilo ponovo zvala policiju.

„Novinarke protiv nasilja"

Zbog svega ovoga oformljena je i grupa „Novinarke protiv nasilja“ na inicijativu Programa Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP) u koju su uključene medijske radnice iz mnogih redakcija u Srbiji. Marija Antić, TV lice N1 je dio ovog tima i za DW kaže:  „Nasilje nad ženama je tema u kojoj je jedina misija medija da pomognu u njegovom suzbijanju. Dakle, ako poštujete etiku, prije svega ćete zaštititi žrtvu. Ova priča  ne mora imati „ljudski primjer", žrtvu  kao sugovornicu, pa čak i ako ona „pristane" govoriti za medije. Važnije je da prenesete, na primjer, mišljenje predstavnika organizacije koja se bori protiv nasilja nad ženama, predstavnika države koji će reći što će poduzeti da se nasilje svede na što je moguće manju mjeru u društvu, poruku ženama koje trpe nasilje kako da od tog nasilja pobjegnu. To je nešto što želimo da čuju sve kolege i kolegice, a posebno urednici od kojih mnogo zavisi kako će se pristupiti temi“.