Unosna suradnja klasnih neprijatelja

Početkom svibnja (2.5.2012.) švedska televizijska postaja SVT je izvjestila da su namještaj svjetski poznatog švedskog koncerna Ikea godinama proizvodili zatvorenici u bivšoj komunističkoj Demokratskoj Republici Njemačkoj (DDR). Taj slučaj je izazvao zgražanje u Njemačkoj, ali i šire, no on nije bio usamljen. Od tog 'prisilnog rada' u Istočnoj Njemačkoj profitirale su i druge tvrtke, među kojima su se nalazile i one zapadnonjemačke. U zatvorima u DDR-u svaki je zatvorenik morao raditi. "Najteže i najprljavije poslove obavljali su zatvorenici, poslove koje nitko drugi nije htio raditi", kaže Steffen Alisch iz Udruge za istraživanje komunističke prošlosti. Prema njegovim spoznajama, Ikea je već 1984. godine primila prijeteća pisma zbog rada DDR-ovih zatvorenika. Švedski koncern je ovih dana obećao da će istražiti sve optužbe.

Prisilni rad kao dio gospodarskog plana

Poznato je da je prisilni rad bio integriran u gospodarske planove bivšeg DDR-a. Sredinom 80-ih godina računalo se s 20.000 zatvorenika na koje je otpadao jedan posto cjelokupne industrijske proizvodnje. "Kada se na važne godišnjice proglašavala amnestija, dolazile su žalbe iz ministarstava. Ona su se bojala da bez te radne snage neće biti moguće ispuniti ekonomski plan", priča Hildigund Neubert, povjerenica savezne pokrajine Tirinške (Tiringije) za bivšu komunističku tajnu službu Stasi. Zatvorenici su za svoj rad bili tek neznatno plaćeni.

Bez obzira na sve te činjenice, teško je utvrditi odgovornost zapadnih tvrtki, smatra Hildigund Neubert. Ona zato od svih poduzeća traži da, ukoliko su profitirala od prisilnog rada u DDR-u, daruju novac zakladama koje pomažu žrtvama tog komunističkog režima.

Slabo poznata suradnja

Proizvodnja za zapadnonjemačke tvrtke u bivšem DDR-u nije bila neuobičajena. Jedino što stanovništvo obje države uglavnom o tome ništa nije znalo. Zapadna poduzeća su profitirala od jeftine radne snage, a ta je suradnja bila i u interesu SR Njemačke koja je željela poticati gospodarske odnose s komunističkim susjedom u sklopu svoje strategije "Promjene kroz približavanje". DDR-u je pak izvoz na zapad omogućavao zaradu deviza. Sa Švedskom i Japanom postojali su ugovori o suradnji, ali je tako nešto sa SR Njemačkom iz ideoloških razloga bilo nemoguće. Jer, kako navodi ekonomistica Maria Haendcke-Hoppe-Arndt, službeno se pokušavao izbjeći svaki dodir s tim zapadnim susjedom.

Zato se "razmjena" odvijala u složenom postupku, kaže ova ekonomistica i pojašnjava: "Primjerice, ako je njemačka tvrtka za katalošku prodaju Quelle, koja je nedavno propala. trebala 10.000 perilica za rublje, to je bilo proslijeđeno Komisiji za centralno planiranje, zatim nadležnom ministarstvu i odande pogonu za vanjsku trgovinu koji nije proizvodio, nego je samo bio zadužen za prodaju. Tamo je u planu za izvoz pisalo '10.000 perilica', bez da je bilo gdje spomenuto ime Quelle."

Od benzina do pregača

Njemačka novinarka Anne Worst dugo se bavila tom temom. Prema njezinim podacima, s DDR-om je poslovalo oko 6.000 zapadnonjemačkih tvrtki. Među njima su bili i koncerni poput Quellea, Neckermanna, Salamandera ili Varte. Osim toga, dok god je Sovjetski savez opskrbljivao Istočnu Njemačku s jeftinom naftom, ta je zemlja mogla izvoziti i naftne derivate, ali i kemikalije, strojeve i tekstil. Zarade su bile basnoslovne. Anne Worst navodi primjer iz 70-ih godina. Tada je DDR odlučio isprazniti jedno veliko skladište, pa je na zapad izvezao 10 milijuna pregača. Novinarka priča: "Quelle je kupio te pregače po nekoliko pfeninga i onda u katalogu pakovanja od tri komada prodavao za 9,99 njemačkih maraka." Za samo nekoliko tjedana sve je bilo rasprodano, zarada je iznosila 30 milijuna maraka.

Osim tekstilnih proizvoda, DDR je u Zapadnu Njemačku izvozio i hranu, primjerice svinjske polovice, voće i povrće - djelomice i ono čega u Istočnoj Njemačkoj nije bilo dovoljno za vlastite potrebe. Izvoz je često bio organiziran tako da je SR Njemačka u DDR slala sirovine, strojeve i planove proizvodnje, a odande su na zapad stizali gotovi proizvodi. Dio tih proizvoda je ostajao u DDR-u, ali je prodavan u tzv. "Intershopovima". Tu su građani ove komunističke zemlje mogli kupovati skupe zapadne proizvode - naravno za devize.