Umjetnost za građane a ne za izabranu publiku

Ni jedna Documenta do sada nije uspjela umaći kritici. Jedan put je bila preopćenita, drugi put prepopulistična, treći put preintelektualna. Jednom se prigovaralo da su radovi nepregledno porazbacani po gradu, drugi put da su previše izolarani od njega. Roger Martin Buergel i njegova životna i radna partnerica na ovom projektu Ruth Noack su po svaku cijenu htjeli izbjeći sudbinu svojih prethodnika, autora 10. i 11. Documente, Catherine David i Okwuija Enwezora čije je koncepte kulturna javnost okarakterizirala kao odveć teorijske. Buergel i Noack, naprotiv, Documentu žele približiti građanima, a posebno težište je stavljeno na didaktičke aspekte tako da ovogodišnju izložbu prati četa posebno obučenih vodiča koji će posjetitelju pokušati približiti suvremenu umjetnost koja je, kako kaže sam Buergel, «često vrlo nepristupačna». Jedan od simboličkih činova približavanja puku je i premještanje ovogodišnje svečanosti otvaranja iz prostora rezerviranih za svjetsku kulturnu elitu u glavni gradski park.

Radovi u prvom planu

Kao i na prvoj Documenti 1955. iniciranoj od profesora umjetnosti Arnolda Bodea, Buergel i Noack u prvi plan stavalju radove. Umjetnost, smatraju oni, ne treba imati samo političke poruke nego mora imati i estetski moment. U taj koncept se odlično uklapa i rad hrvatske umjetnice Sanje Iveković – veliko polje makova - koje podsjeća na grobove vojnika poginulih u ratovima na prostorima bivše Jugoslavije, ali je i lijepo za oko. Kustosica Ruth Noack objašnjava:

„Mi mislimo da publika nije bogom dana, već da nju treba zaraditi. I da stoga treba napraviti puno na polju posredovanja i to posredovanja na suvremeni način.“

"Sveto trojstvo"

Leitmotivi umjetničkog vodstva ovogodišnje Documente glase: „Je li moderna naša antika? „Što je goli život“? I „što treba napraviti?»

S prvim leitmotivom, Buergel postavlja pitanje je li epoha koju povjesničari umjetnosti nazivaju modernom, već završena?

«Upravo kad mislim na početke Documente, Kassel kao hrpu ruševina, Njemačku kao hrpu ruševina, onda je to povratak u epohu koju s jedne strane odlikuju velika obećanja i utopije s kojima još i danas baratamo – kao što su sloboda, jednakost, bratstvo, ali koja je i vrelo najstrašnijih katastrofa. I ta konstelacija me zanima – mene, i mnoge druge, i to je vrlo zahvalna tema za umjetnost.»

«Goli život» bavi se ljudskom egzistencijom. Radi se o odnosu podređenosti i slobodi, životu u konc-logorima i momentima sreće nakon oslobođenja. Kod pitanja «što raditi», pronalaze se putevi približavanja umjetnosti i problematici razumijevanja umjetnosti.

«Došao sam do ovih leitmotiva jer su to za mene prioritetna pitanja koja se nameću i jer su ona međusobno povezana. Ona sama stvaraju neku vrstu kompozicijskog kostura. Između 'moderne' i 'obrazovanja', između 'golog života' i 'obrazovanja' postoje veze - znači – tamo gdje nema obrazovanja, nema ni golog života.»

«Documenta je fešta za građane, a ne samo za koktel-publiku», smatra je Buergel. Tako se u Kasselu ove godine može naći za svakoga ponešto: od preparirane žirafe Brownie poginule u zoološkom vrtu na Zapadnoj obali Jordana, kojom austrijsko-njemački umjetnik Peter Friedl pokušava ukazati na patnje naroda Palestine, preko rižinih polja na obroncima neoklasicističkog parka Wilhelmshöhe tajlandskog umjetnika Sakarina Krue-Ona do instalacije «Iskorištavanje mrtvih» drugog hrvatskog umjetnika zastupljenog na Documenti Mladena Stilinovića.

Buergel je ove godine pozvao 113 umjetnika koji će predstaviti petstotinjak umjetničkih djela. Inače, popis umjetnika čuvan je do zadnjeg trenutka poput državne tajne, a sam izbor također je u nekim krugovima, pogotovo onima koji suvremenu umjetnost promatraju iz ekonomskog rakursa, naišao na čuđenje. Na Buergelovoj listi se, naime, ne nalaze imena koja na aktualnom tržištu ne igraju neku pretjeranu ulogu.

Kuharstvo kao umjetnost

No, jedno od imena koje je dobilo poziv na Documentu je u svakom slučaju planetarna zvijezda, ali do sada ne na polju umjetnosti nego kulinarstva. Katalanski kuhar Ferran Adrià je na pitanje kako se osjeća u društvu s imenima kao što su Gerhard Richter ili Charlote Posenenske, rekao da je to nešto najljepše što mu se dogodilo u životu», rekao je Adrià. Njegov glasoviti restoran «El Bulli» nedaleko od Barcelone, u kojem se na rezervaciju čeka i po nekoliko godina, je za vrijeme trajanja Documente proglašen «umjetničkim prostorom». U njemu će Adrià svakog dana za dvoje izabranih sretnih posjetitelja Documente pripremati svoja sada već legendarna jela u obliku pjena ili smrznutih kapljica.

„Ne osjećam se kao zvijezda. Ono što nisam zaboravio je respekt je prema onome što documenta znači. U kuhinji se malo osjećam kao zvijezda, ali na documenti ne.“ Jedno od rijetkih imena koja su probila Buergelovu medijsku blokadu je kineski umjetnik i suautor novog olimpijskog stadiona u Pekingu Ai Weiwei, koji je u sklopu projekta «Bajka» u Kassel pozvao 1001 sunarodnjaka da bi samom svojom nazočnošću «promijenili sliku grada».