Umjetnost - njemački izvozni hit

U siječnju je Glenn Lowry, direktor njujorškog Muzeja moderne umjetnosti, krenuo na shopping-turneju po Njemačkoj: uz djela Josepha Beuysa, Martina Kippenbergera ili Andreasa Gurskog za zbirku MoMa-e nabavio je i slike Nea Raucha. Slikar iz Leipziga zvijezda je njemačkih fotografa. Svojim figurativnim, neosocijalističkim djelima u retrolooku Novu je lajpcišku školu učinio oznakom za kvalitetu – u svijetu je u međuvremenu toliko poznat koliko i Volkswagen ili BMW.

Young German Art određuje smjerove

„Njemačkim slikarskim čudom“ nazivaju feljtoni fenomen Nove lajpciške škole. I to ne samo Neo Rauch i njegovi učenici iz lajpciške Likovne akademije, nego i umjetnici koji ne pripadaju ni jednom pokretu, kao što su John Bock, Jonathan Meese, Amelie von Wulffen ili Daniel Richter na umjetničkim sajmovima dobivaju nagrade kao na pokretnoj traci. Nakon silaska sa scene mlade britanske umjetnosti krajem devedesetih, uslijedila je medijska bura oko „Young German Arta“.

No, sve je počelo još u šezdesetim godinama prošlog stoljeća. Nitko nije očekivao da bi upravo uništena poslijeratna Njemačka mogla postati kompas za međunarodno tržište umjetnina. A upravo u tim – zapadnonjemačkim – poslijeratnim prilikama leži razlog za uspješnu potragu za vlastitim umjetničkim identitetom i samostalnim slikovnim izričajem.

Documenta kao miljokaz

1955. – deset godina nakon političkog nultog trenutka: u Kasselu se održava prva „documenta“. Ona doslovce postaje miljokazom na putu iz ruševina ka njemačkom umjetničkom identitetu. Najveći izložbeni događaj poslijeratnog razdoblja međutim nudi, prvenstveno njemačkim umjetnicima, priliku da prebrode izolaciju koju im je nametnuo nacistički režim. Njemačka se umjetnost ponovno uključuje u međunarodni svijet umjetnosti.

Beuys, Baselitz, Immendorf

Proboj je međutim uspio tek u sedamdesetima. Ako su u početku dominirali američki utjecaji, sada apstraktni impresionisti i val pop-arta, koji je zapljusnuo iz SAD-a, nailaze sve više na odbijanje. Umjesto toga njemačka se umjetnost okrenula vlastitoj tradiciji. Anselm Kiefer je jedan od tih novih njemačkih umjetnika. Uslijedili su Joseph Beuys, Georg Baselitz, Gerhard Richter, Jörg Immendorf ili nešto kasnije Martin Krippenberger. Njihovo stvaralaštvo postalo je simbolom kritičkog sučeljavanja s nacističkom Njemačkom i vlastitim korijenima.

I pojam „njemačka umjetnost“ promijenio je svoje značenje. Od sada postaje komercijalna etiketa, roba s markom, koja se dobro može prodati na međunarodnim tržištima umjetnina – i to po najvišim cijenama.

Bez etabliranog obrazovanja nema velikih umjetnika

No, nikada kao do sad nije bila potražnja za umjetninama iz Njemačke. Izvoz u toj branši u 21. stoljeću postao je još globalniji. Deset posto najboljih njemačkih galerija, kako ističu u Saveznom udruženju galerija, sudjeluje izvozu njemačkih umjetnina. Druge zemlje poput Francuske, Austrije, Španjolske ili Italije imaju znatno manji pristup međunarodnim sajamskim poslovima u Pekingu, Shanghaiu, Miamiju, Londonu ili Baselu.

Dobri umjetnici međutim ne padaju s neba. Njemačka nudi optimalne uvjete za školovanje. Ni jedna druga zemlja na svijetu nema tako gustu mrežu umjetničkih akademija. Između Dresdena i Kölna, Münchena i Kiela godišnje oko pet tisuća apsolvenata napušta umjetničke akademije s diplomom u džepu. Njihov uspjeh ne prate i ne potiču samo ambiciozni profesori - umjetnici. Jedan izvanredno plodan humus od kolekcionara, galerija, umjetničkih društava i muzeja nude im najbolje radne uvjete i uvjete za njihov razvoj.