Umjetnošću protiv sjena prošlosti

Bukurešt, Trg slobode i Palača Ceausescu, jedna od najvećih zgrada na svijetu uopće. Među stanovnicima rumunjskog glavnog grada sve više dolazi u modu, fotografiranje upravo na ovom mjestu. Oni koji si to mogu priuštiti, ispred Palače dolaze automobilima, luksuznim limuzinama.

Iosif Kiraly (55), jedan je od najpoznatijih rumunjskih umjetnika. Njegova karijera je započela 80-tih godina, još u mračno vrijeme Ceausescuove diktature kada su hrana, struja i grijanje bili strogo racionalizirani i kada je svemoćna tajna policija Securitate društvo držala pod svojom stegom. U Kiralyjevim radovima; u fotografijama, kolažima, skulpturama i instalacijama često je riječ upravo o ovoj prošlosti, o sjećanjima, o zaboravu. I kada danas Trgu slobode vidi mlade, neopterećene generacije, ne može a da se ne prisjeti što je zapravo gradnja gigantske građevine značila za cijelu Rumunjsku.

Kako bi izgradio „Kuću naroda“, kako je diktator nazvao svoju Palaču i raskošni bulevar dužine od tri kilometara, Ceausescu je naložio rušenje velikog dijela starog grada Bukurešta. Dok je stanovništvo stajalo u redovima na cičoj zimi, dok su se djeca smrzavala u neugrijanim učionicama a medicinska pomoć jednostavno prestala dolaziti umirovljenicima, sve resurse koje je još imao na raspolaganju, diktator je mobilizirao za gradnju Palače. „Nisam niti šokiran niti tužan zbog toga što mlade generacije prema ovom dijelu povijesti gaje jedan opušten odnos. Osjećam jedinu jednu vrstu melankolije“, kaže Kiraly.

Umjetnost u spavaćoj sobi bivšeg diktatora

Nakon rušenja Ceausescua s vlasti, gradnja Palače je prekinuta i nekoliko godina potom su u njoj azil nalazili psi lutalice glavnog grada. Godine 2003. ondašnji premijer Rumunjske i ljubitelj umjetnosti, Adrian Nastase, naložio je da se jedan prazan i do tada neiskorišten dio zgrade pretvori u Muzej suvremene umjetnosti – dio u kojem su se izvorno nalazile privatne odaje bivšeg diktatora, između ostalih i spavaća soba veličine 300 kvadratnih metara.

Međutim, treba spomenuti kako je i sam Nastase, prema mišljenju i riječima kritičara, predstavljao jedan od najboljih primjera korumpiranih i oportunistički nastrojenih rumunjskih političara koji su i tijekom Ceausescuove diktature pripadali samoj eliti kojoj je pošlo za rukom da se i nakon pada tirana bez problema domogne još više moći i bogatstva.

Drugim riječima, pretvaranje Palače u Muzej suvremene umjetnosti bio je i ostao jedan od najspornijih kulturno političkih projekata poslijeratne Rumunjske i oko kojeg se i na današnjoj umjetničkoj sceni lome koplja i sukobljavaju mišljenja. Mnogi umjetnici primjerice, iz principa odbijaju na ovom mjestu izlagati svoje radove, budući da su mišljenja da bi time dali legitimnost ovom zapravo strašnom mjestu rumunjske povijesti.

Umjetnost kao alibi

Arhitekt Oroveanu je 2003. godine dobio pismo ondašnjeg premijera Nastasea s pitanjem je li bio on želio Palaču preurediti u Muzej suvremene umjetnosti. Oroveanu je pristao i odmah počeo sanjati o tome kako će Muzej postati jedna vrsta virusa u tijelu omražene zgrade u čijoj će okolici „izrasti“ jedan subverzivan par skulptura, kazalište na otvorenom kao i mnogi drugi izložbeni prostori. Nadao se kako će ovo mjesto postati velikom turističkom atrakcijom s kojeg će ujedno biti moguće povijest Palače razmatrati iz jedne druge, kritične perspektive.

Sedam godina nakon otvorenja Muzeja, Oroveanu se djelomično s bolom, djelomice s lakoćom prisjeća svog ondašnjeg entuzijazma i pokazuje prema van. Ulaz u Muzej nalazi se kilometar daleko od glavnog ulaza u Palaču, putokazi ne postoje a u ulici koja vodi do Muzeja nalazi se bezbrojno mnogo rupa od kojih se ona najveća nalazi točno preko puta ulaza u Muzej suvremene umjetnosti. No, na ovom se mjestu ne gradi predviđeno kazalište na otvorenom već jedna sasvim druga vrsta „građevine superlativa“: gigantska pravoslavna katedrala monstruoznog naziva: „Katedrala nacionalnog razrješenja“. „S Muzejom smo željeli napraviti nešto drugačije, suprotno od svega drugog, no nismo u tome uspjeli. Mi smo zapravo samo alibi; s nama se želi samo dati privid da postoji nešto drugo“, kaže on.

Uvijek dobrodošao: Mit o grofu Drakuli

Kada je Muzej suvremene umjetnosti prije sedam godina otvorio svoja vrata, jedan od prvih radova koji su u njemu pronašli svoje mjesto bio je „Dvorac u Karpatima“, umjetnika Iosifa Kiralya i njegovog kolege Callina Dana. Riječ je o jednoj vrsti imitacije Palače Ceausescua napravljenoj od kutija cigareta popularne marke Carpati. Tijekom 90-tih godina njih su dvojca vrlo često radili na ovu ili sličnu temu. Primjerice, u to vrijeme je nastala multimedijska instalacija Draculaland koja na složeni i vrlo estetski način reflektira stvarnost bivše diktature.

Kiraly i Dan su u međuvremenu i u Rumunjskoj poznati umjetnici, iako su i oni, prije nego što su dobili priznanje u domovini, njega morali steći u inozemstvu. To im je i pošlo za rukom, upravo zahvaljujući „ciklusu Drakule“ – radovima koje se ovih dana po prvi puta u cjelini može vidjeti upravo u Muzeju suvremene umjetnosti u Bukureštu. Usprkos kritikama, njima dvojci izlaganje na ovom mjestu ne predstavlja niti najmanji problem. „Mislim da je važno da mladi dođu na mjesta kao što je ovo. Bez Muzeja, ova bi zgrada ovisila u potpunosti o milosti Parlamenta, instituciji koja je vrlo često vrlo nedemokratska i netransparentna“, kaže Callin Dan. „Ako Ceausescu nešto nije želio postići, onda je to zasigurno to da njegova Palača postane Muzej suvremene umjetnosti. Stoga je prema mom mišljenju, ipak riječ o jednom subverzivnom postupku“, dodaje Kiraly.

Otići ili ostati?

Suočavanje s komunističkom prošlošću i policijskim aparatom tajne službe Securitate, uvijek iznova Kiralyu nude ideje za nove društvo politički relevantne projekte. To je ujedno i razlog zašto on kao umjetnik rado živi u Rumunjskoj. On je doduše češće po nekoliko mjeseci boravio u inozemstvu i tada se uvijek pitao da li da napusti svoju domovinu ili ne. I uvijek se vraćao. „Materijalno gledano je teško ovdje živjeti kao umjetnik, sve je puno nesigurnosti a birokracija u jednom potezu može sve uništiti. No, s druge strane ovdje ima toliko posla, toliko se toga može reći. Umjetnički gledano, Rumunjska pruža mnogo više materijala nego Zapad. Tko još može reći da je doživio pravu revoluciju? Gdje se još u Europi kotač povijesti okreće ovako brzo s toliko spektakularnih i ekstremnih događaja?“, pita se umjetnik.

S druge strane pak, ostati kod kuće, želi sve manje Rumunja. Tri milijuna državljana ove zemlje nalaze se ili na stalnom ili privremenom boravku u inozemstvu. Prije svega mladi po završetku školovanja odlaze u inozemstvo. Nedostatak stručne radne snage, prije svega liječnika, medicinskog osoblja uopće, učitelja, u međuvremenu je dosegao dramatične razmjere.

Ironično blagonaklona kritika postkomunističkog društva

Baš kao i Iosif Kiraly i umjetnica Ana Banica ne želi napustiti domovinu. Ova 34-godišnjakinja živi u lučkom gradu Constanti na obali Crnog mora i vrijedi za jednu od najzanimljivijih i najtalentiranijih rumunjskih umjetnica postkomunističke generacije. Nju je teško „strpati u neku od ladica“, no to ona niti ne želi. U njezine radove pripadaju klasično slikarstvo i kolaž ali i instalacije u kojima primjerice crkvene ikone premazuje ženskom šminkom ili slike na ogledalima i pločicama kupaonica.

Ana Banica odrasla je u jednom selu na jugu Rumunjske a u trenutku sloma diktature Ceausescua bilo joj je svega 11 godina. Kaže kako je imala savršeno djetinjstvo u seoskoj idili i kako joj upravo ovo razdoblje daje snagu i inspiraciju i danas. No, s druge strane u njezinim radovima se često primjećuje njezino sučeljavanje s rumunjskom prošlošću i tradicijom.

Primjerice, 2006. godine u njezinom je ateljeu nastala serija radova lanenih pokrivača, ukrašenih na tradicionalan način rumunjskih sela kojima je ova umjetnica izrazila karikirani životni osjećaj rumunjskog društva na jedan blagonakloni ali i kritičan način. Motivi koje je koristila prikazuju između ostalih nove tipove automobila, televizore i mobilne telefone, seksa gladne muškarce i žene. Na nekim pokrivačima mogli su se vidjeti i natpisi poput: „Iščekujem te pun(a) čežnje, drži me na rukama ispred televizora!“

Ana Banica sanja o tome da svoje radove izloži i u rumunjskim selima. Sponzora po ovom pitanju još nije pronašla a i kako kaže, boji se manjka interesa. Jednom je već doživjela da je njezinu izložbu, u jednom velikom rumunjskom gradu, usprkos višetjednom trajanju, posjetio samo jedan jedini posjetitelj. „Ljudi u današnjoj Rumunjskoj nemaju vremena uživati u umjetnosti. Umjetnost za njih jednostavno ne postoji.“

Prisjeća se jedne epizode koju je doživjela prije nekoliko godina u Berlinu. „Bila sam u šetnju i odjednom ugledala stotine ljudi kako stoje u repu. Sjetila sam se kako se prije kada sam bila mala čekalo satima u red za kruh. Nisam jednostavno mogla vjerovati da je ovako nešto u današnje vrijeme u Njemačkoj moguće. No, onda sam saznala da ljudi čekaju u redu za ulazak u jedan muzej“, kaže sa čežnjom u glasu Ana Banica.