Umjetničke igre bez granica

Nakon izložbi u New Yorku, Veneciji i Amsterdamu, sada je i na domaćem terenu Christian Jankowski dobio svoju izložbu - u štutgartskom Muzeju za umjetnost. Za tu priliku 40-godišnji umjetnik napravio je i novi projekt pod nazivom "Sastanak kolegija". Kada uđete u izložbeni prostor štutgartskog muzeja, vidite ekrane na kojima su djelatnici Muzeja za umjetnost u razgovoru. Jedna posjetiteljica kaže: "Čini mi se da je ovo sasvim normalan sastanak kolegija, ali naravno, ne vjerujem da je to tako." Jer zapravo je sve drukčije nego što je "normalno". Po hodnicima muzeja šeta tako jedan čovjek koji se predstavlja kao direktor muzeja, a zapravo je tehničar. A Marion Ackermann, prava direktorica, odjednom je zadužena za tehniku. I u uredu kustosice sjedi neki drugi čovjek. Thomas Kaltschmidt inače je zadužen za sigurnost, a sada pregovara o jednom umjetničkom djelu. Sve je naopako u Stuttgartu - a voditelj ove igre je sam umjetnik, Christian Jankowski.

Direktorica za tehničkim pultom

"Riječ je o procesu u kojem se svatko polako uživio u svoju novu ulogu. Šef osiguranja je na početku bio malo sramežljiv, ali na kraju je udario nogom u pod i rekao: Ali ja hoću da se taj rad stavi tamo i tamo i to mora tako i tako izgledati, to je stvarno super", priča Jankowski.

Djelatnici muzeja su mijenjali svoje poslove izvlačeći ceduljice. Nekada to nije bilo ništa posebno zabavno - kad je računovođa mora preuzeti posao sekretarice, na primjer. Ali kada direktorica muzeja mora postati tehničarka, a tehničar direktor, onda se stvarno sve poremeti. Jer u tom procesu, svi postaju početnici. Kustosica Ruth Diehl morala se tako oprobati kao zaštitarka, što joj je donijelo puno uzbuđenja. "Odjednom je zasvirala sirena za uzbunu - pitala sam se je li to prava ili lažna sirena i osjećala sam se potpuno bespomoćno", priča.

Terminator granica

Zamjena ne traje samo par minuta, ne gotovo svaki dan - i kada su na programu razni termini poput otvaranja izložbe. Tako je jednom tehničar Holger Fleck morao govoriti na otvaranju umjesto direktorice. To je bacilo u nevolje i tehničara, ali i direktoricu koja se žali: "Za mene je tehnika bila najgore što mi se moglo dogoditi - struja i kablovi - to je za mene potpuno strani svijet!"

Christian Jankowski ne preispituje u svom novom radu samo granice umjetnosti, već i granice ljudske psihe. On i inače slovi za dvorsku ludu u svijetu umjetnosti. Poznat je po tome što pomiče granice stvarnosti do te mjere da se više ne zna gdje završava ona, a gdje počinje umjetnost. On upada u našu svakodnevnicu, krši pravila i okreće ih naglavačke. Njegov moto je: i mi možemo biti slobodni kao što je umjetnost, samo moramo naučiti razbijati granice u našem duhu.