1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Ukrajinske izbjeglice: Berlin se sprema za zimu

Sabine Kinkartz
19. studenoga 2022

Više od milijun izbjeglica je od početka rata u Ukrajini došlo u Njemačku. Mnogi od njih su u Berlinu, a grad jedva da još ima smještaja za izbjeglice.

https://p.dw.com/p/4Jkr2
Prihvat izbjeglica u zgradi nekadašnje zračne luke Berlin Tegel
Prihvat izbjeglica u zgradi nekadašnje zračne luke Berlin TegelFoto: Sabine Kinkartz/DW

Najprije uočite djecu. Jurcaju uz vrisku i smijeh po terminalu C bivše berlinske zračne luke Tegel. Jednoj djevojčici u potplatama tenisica svjetlucaju lampice. Dječak kruži na romobilu, a njegov drug pokušava skočiti na viličar kojim uniformirani radnici prevoze stvari u kartonskim kutijama. Koliko god djeca bila živahna, odrasli u bivšoj aerodromskoj zgradi ostaju potpuno tihi. Neki sjede pored utičnice i gledaju u ekran pametnog telefona priključenog u struju. Drugi sjede za nekim od brojnih stolova i jedu. Najtiši su očito oni koji su tek došli i s prtljagom u rukama čekaju da ih registriraju.

Mobilni telefoni priključeni na punjenje
Mobilni telefon je često jedina veza s domovinomFoto: Sabine Kinkartz/DW

Kreveti na kat odvojeni zastorima

U zgradi bivše zračne luke je prvo prihvatilište za tražitelje azila i ukrajinske ratne izbjeglice. „Imamo 600 mjesta za tražitelje azila i ovdje na terminalu C dodatnih 1.600 mjesta za Ukrajince – ali sva mjesta su uglavnom zauzeta”, kaže Detlef  Cwojdzinski iz Njemačkoga crvenoga križa. Dvije improvizirane smještajne jedinice za po 400 ljudi su podignute vani, na aerodromskoj pisti. Generatori bruje i upumpavaju topao zrak u unutrašnjost šatora. Unutra je slično kao u terminalskom smještaju. Paravanski zidovi formiraju niše u kojima su kreveti na kat. Jedan suradnik Njemačkoga crvenoga križa zamolio nas je da ne fotografiramo. „Nemojte slikati ni one sušilice vani."  Dodaje da ljudi tu ionako nemaju privatnost.

Veliki šator na pisti zračne luke Berlin-Tegel
Veliki šator na pisti zračne luke služi kao prvo prihvatilišteFoto: Sabine Kinkartz/DW

Kućni ljubimci su poželjni

Humanitarne organizacije čine mnogo da izbjeglicama olakšaju boravak u ovakvim smještajima. Postoji soba s odjećom, brojni su ljudi kojima se izbjeglice mogu obratiti, prevoditelji, medicinski radnici koji nude medicinski i psihološki tretman i jedno mjesto gdje se organizirano čuva djecu. Detlef  Cwojdzinski kaže da svakodnevno pristiže oko 40 pasa, mačaka i drugih kućnih ljubimaca. „I njih dodatno zbrinjavamo“, dodaje on.

Predviđeno je da prvo prihvatilište zbrine izbjeglice dva do tri dana. Ali u međuvremenu je to osam dana pa i više dana. U Berlinskim prihvatilištima za izbjeglice trenutno čeka 3.000 ljudi da ih premjeste u neki regularni smještaj. Taj broj se povećava.

U zgradi zračne luke Berlin-Tegel su i stolovi za objed
U zgradi zračne luke su i stolovi za objedFoto: Sabine Kinkartz/DW

Teško do stana

Pokrajinski ured za izbjeglice trenutno „nije u stanju odgovarajućom brzinom podmiriti izuzetno brzo rastuće potrebe“ podnositelja zahtjeva za azil i ukrajinskih izbjeglica, stoji u dopisu koji je berlinska senatorica za integraciju Katja Kipping pokušala alarmirati javnost. Ona kaže da nema dovoljno smještajnih kapaciteta za izbjeglice poslije prvih prihvatilišta. Kao privremeno rješenje je planirano još 10.000 mjesta u montažnim halama i šatorima. Neki od tih objekata će biti dodatno podignuti na tegelskoj aerodromskoj pisti.

Pritom je najveći broj ukrajinskih izbjeglica već u privatnom smještaju. Od 85.000, koliko ih je u Berlinu registrirano, samo 3.000 njih živi u državnom smještaju. Gradske vlasti su time više nego zadovoljne, mada je sve više i onih izbjeglica koje se obraćaju prihvatilištima jer ne žele više biti teret svojim domaćinima.

Sušenje rublja ispred zgrade zračne luke
Sušenje rublja je moguće ovako dok ne pada kišaFoto: Sabine Kinkartz/DW

Dva tjedna su postala osam mjeseci

I Ana Bobrakova je sa svoja dva sina dugo bila u privatnom smještaju. Njih troje su iz Donbasa. Pobjegli su u Kijev 2014., kada je u Donbasu izbio rat. Osam godina kasnije rat ih je opet sustigao. Na željezničkom kolodvoru u Berlinu dobili su ponudu od volontera da ih smjeste kod sebe. Osam mjeseci su živjeli u dnevnoj sobi jedne obitelji. „Vrlo smo zahvalni, ali bilo je krajnje vrijeme da odemo", rekla je Ana. „Na rastanku smo svi bili tužni i plakali smo.” Sada Ukrajinka sa svojim sinovima živi u hotelskoj sobi koju plaća pokrajina Berlin. Ali tamo je prepuštena samoj sebi, život nije jednostavan, jer joj je još uvijek potrebna podrška u svakodnevici zbog nepoznavanja jezika.

Pomagači dijele hranu izbjeglicama iz Ukrajine
Na berlinskom Glavnom kolodvoru su angažirani brojni pomagačiFoto: Jörg Carstensen/picture alliance

Angažirane crkve

U berlinskoj zajednici evangeličkih vjernika okupljenih oko Crkve svetog Marka Ana je pronašla pomoć. Članovi zajednice su do sad smjestili preko stotinu izbjeglica. U prostorijama zajednice su izloženi prospekti s informacijama za izbjeglice, postoje magazini s odjećom i hranom. U tri kuhinjske prostorije može se kuhati. U ovoj zajednici je Ukrajinka Viktorija Čumak živjela šest mjeseci. Stalno se nadala da će se vratiti u svoje mjesto južno od Odese. Na put je krenulo njih četvero, ali na granici je dvadesetogodišnja kći rekla da ne želi napustiti svoju zemlju. „Morala sam se odlučiti između mog četrnaestogodišnjeg sina i teško hendikepirane majke s jedne i kćeri s druge strane", kaže Viktorija dok joj je na licu vidljiva patnja koja je od tada prati.

Smještaji za izbjeglice u dvorani evangeličke župe svetog Marka, Berlin-Steglitz
Smještaji za izbjeglice u dvorani evangeličke župe svetog MarkaFoto: Sabine Kinkartz/DW

Strah je stalni pratilac

Svaki dan strahuje za život svoje kćeri. „Ima boljih i gorih dana. Danas je loš dan jer je u Ukrajini opet bilo mnogo raketnih napada“, priča ova četrdesetjednogodišnja žena sa suzama u očima. Ona se još uvijek nada da će kći doći u Berlin. U isto vrijeme se njezin sin tako dobro snašao u Njemačkoj da bi ona mogla zamisliti da ostane tu, a i njezina sedamdesetdvogodišnja majka ne želi nazad u razorenu zemlju. Ovakva razmišljanja su moguća jer su njih troje pronašli vlastiti stan. Alexander Weber koji se u evangeličkoj zajednici brine o izbjeglicama kaže da je to stvarno iznimka. „To je jedini stan za socijalno ugrožene koji smo od početaka rata mogli dodijeliti."

Viktoria Čumak, Ana Babrakova i Alexander Weber, Markus-Gemeinde Berlin-Steglitz
Viktoria Čumak, Ana Babrakova i Alexander WeberFoto: Sabine Kinkartz/DW

Skuplja dokaze protiv Kremlja

Weber od početka dragovoljno pomaže. Tridesetsedmogodišnji znanstveni urednik je rođen u Sovjetskom Savezu i živi od 1990. u Njemačkoj. „Kao Rus po rođenju osjećam se posebno pogođenim i želim dokazati da to što Kremlj priča nije točno”, obrazlaže on svoj angažman. I Weberova supruga, Viktoria Abakumovski, misli isto: „Kod kuće me pritišću moja četiri zida pa je bolje da budem ovdje, vodim tečajeve njemačkog, slušam naše goste, uzmem ih za ruku i plačem s njima.”

Weberu se pridružila i njegova supruga Victoria Abakumovski
Weberu se pridružila i njegova supruga Victoria AbakumovskiFoto: Sabine Kinkartz/DW

Tko pobjegne iz Ukrajine sa sobom ponese svoje traume. U zajednici im pokušavaju pomoći razgovorima da prerade strašna iskustva. Ni za pomoćnike to nije jednostavno. „Mnogo razgovaramo i jedni s drugima“, kaže Alexander Weber.

Skladište odjeće u prostorijama župne zajednice svetog Marka
Skladište odjeće u prostorijama župne zajednice svetog MarkaFoto: Sabine Kinkartz/DW

Odjeća i za mrtve

Ponekad je užas nepodnošljiv. „Jednom je ovamo ušla žena, vidjelo se da joj nije dobro. Bila je blijeda, najprije nije htjela govoriti“, priča Weber. „Saznali smo da se uputila u Ukrajinu i da joj je potrebna odjeća za četiri osobe." Na pitanje je li joj potrebna muška ili ženska odjeća i u kojoj veličini, ona je rekla da je svejedno. Na kraju se ispostavilo da su joj Rusi ubili četvero članova obitelji i da su otkriveni goli u masovnoj grobnici. „Žena je otišla u Ukrajinu da bi obukla mrtva tijela i sahranila ih."