Ukradena djeca vojne diktature

Guillermo Pérez Roisinblit je u međuvremenu i sam već dva puta postao otac. Ali svaki put kada je bio u rodilištu i kada se dio njega radovao zbog, prvo kćerkice a onda i sina, pred očima bi mu iskrsnula vlastita nevesela sudbina: "Svaki put moram pomisliti kako sam se ja morao osjećati bespomoćno kada sam bio ukraden", priznaje 34-godišnji Argentinac. "Uvijek iznova moram plakati jer ne znam je li moj rođeni otac uopće imao sreće vidjeti svoje drugo dijete, dakle mene." Njegov otac je nestao bez traga, baš kao i njegova majka.

Guillermo je jedan od, procjenjuje se, petstotinjak Argentinaca koji su za vrijeme hunte u Argentini rođeni u tamošnjim zloglasnim zatvorima. Mnogi od njihovih roditelja su ubijeni u takozvanim "letovima smrti" gdje su vojnici zatvorenike bacali iz aviona nad rijekom Rio de la Plata. Vojna diktatura je obrisala i sve tragove o porijeklu i o tome, kamo su te bebe otišle.

Ali ono što su i najtvrdokorniji pripadnici diktature potcijenili je upornost rodbine zatvorenika. Naravno da su rođaci i bake znale da se sprema novi potomak pa su i nakon što su roditelji nestali u zatvorima nastavili potragu za unucima ili nećacima. Takva potraga traje do dana današnjeg i u njoj sudjeluje i Rosa Tarlovsky de Roisinblit. Ona je baka Guillerma, sada su joj 93 godine, ali je još uvijek dopredsjednica organizacije "Majke sa Plaze de Mayo".

"Bakice će same nestati"

"Vojska nikad nije mislila da ćemo izdržati tako dugo - sad je eto već 35 godina", objašnjava gospođa Rosa. "Govorili su; 'pustite ih da idu po cesti, te bakice, za par tjedana će odustati i onda će još samo plakati kod kuće." Ali Roa Tarlovsky i mnoge žene slične sudbine nikad nisu prestale prosvjedovati zbog uhićenja njihovih kćerki koje su trudne odvedene u zatvor.

Vlasti su konačno zabranile okupljanja, a onda su počele i proganjati te "bakice". Niti to nije slomilo njihov otpor: počele su se okupljati na tajnim mjestima, kradomice su razmjenjivale šifrirane poruke i pokušavale ući u trag bebama koje su nestale. Jer pisati puna imena bilo je opasno: i imena onih koji su nestali, baš kao i imena časnika koji su bili odgovorni za to.

Vojna diktatura u Argentini je završena neslavnim kompromisom. Isprva je aktivnim sudionicima diktature bio obećan oprost za njihove zločine, ali majke i rođaci nestalih nisu htjeli prihvatiti takve zakone o amnestiji. Preko četrnaest godina se vukao proces koji je ipak završio pobjedom pravde: koncem srpnja 2012. su bivši diktatori Jorge Videla i Reynaldo Bignone osuđeni zbog masovne otmice novorođene djece.

"Mama" na optuženičkoj klupi

Proteklih godina su na optuženičku klupu uvijek iznova morali sjesti i "roditelji" koji su krađom došli do djeteta. U pravilu su to bili parovi iz redova bivšeg vojnog režima koji su te bebe u dokumentima upisali kao svoje, makar su znali da su to djeca likvidiranih protivnika režima.

Dogodilo se da je baš starija sestra Guillerma, Mariana, odgovorila na telefon kad je u travnju 2000. nepoznata osoba nazvala ured njihove bake i javila ime djeteta koje je vjerojatno bilo ukradeno. To dijete je nazvano Guillermo, 21 mu je godina i neobično je slično fotografijama Marianinih roditelja. Analiza DNK-a je brzo potvrdila tu sličnost: da, Guillermo je doista brat Mariane i zapravo je, kako su nestali roditelji htjeli, trebao dobiti ime Rodolfo.

To nije bio lak dan ni za Guillerma: s jedne strane je bio presretan i htio je nekako nadoknaditi sve izgubljene godine sa svojom pravom obitelji i konačno saznati sve o svojim precima. Ali onda je počeo sudski proces protiv bračnog para koji ga je uzeo iz zatvora i kojega je sve do tada smatrao svojim roditeljima. Kada je riječ o očuhu, časniku ratnog zrakoplovstva kojeg Guillermo pamti kao nasilnog čovjeka koji je rano napustio i ženu i ukradeno dijete, Guillermo je bio ravnodušan.

Ali pogled na ženu koju je godinama zvao "mama" i koja je sad sjedila na optuženičkoj klupi, to nije mogao izdržati: "Ona je bila ta koja se brinula za mene kad sam bio bolestan, koja mi je kuhala i koja me je osovila na noge. Ja još uvijek osjećam naklonost prema njoj. I sad je tu ženu pred sud izvela moja rođena baka - nakon toga više nisam htio ništa čuti o mojoj pravoj obitelji." Par na optuženičkoj klupi je osuđen na sedam godina zatvora - obzirom na neke druge presude je to čak bila blaga presuda.

"Sve je bila laž"

Do sada je nađeno nešto preko stotinu unuka i djece nestalih zatočenika, obično jer im je - kao kod Guillerma - netko javio ili zato jer su neki potomci i sami posumnjali u svoje porijeklo. Na sreću, o prosvjedima rodbine nestalih i potrazi za njihovom djecom se dobro zna u javnosti preko medijskih izvješća, ali mnogo toga se još ne zna. Na primjer, sva ta djeca su krštena i župnici su morali znati da tu nešto nije u redu. Tužilaštvo još uvijek vodi istragu protiv crkvene organizacije "Movimento Familiar Cristiano" i i želi rasvijetliti koja je bila njezina uloga u otmici djece.

Guillermo zapravo ne zna mnogo toga. Saznao je da ga je očuh uzeo i odveo njegovoj ženi. Ali mu nije lako posložiti i sve osjećaje prema toj ženi koju je zvao majkom. Jer sada je svjestan da je sve to počivalo na laži i ne može vjerovati što je ona znala o njegovoj prošlosti. Zašto mu nikad nije rekla da on nije njezin rođeni sin?

S druge strane, nekako se pomirio sa svojom pravom sestrom i bakom - ali još uvijek nosi ime Guillermo, ne Rodolfo. Utjehu pronalazi u svojoj djeci: barem su ona započela svoj život na normalan način.