U život "po sluhu"

Dave Janischak je potpuno slijep i orijentira se kao šišmiš, slušanjem zvuka koji se odbija od predmeta oko njega. "Ja mogu čuti kako svijet izgleda", hvali se taj mladić. To je pokazao čak i na televiziji gdje je prošle godine nastupio u jednoj zabavnoj emisiji. Pred njega su postavili jednu kantu za zalijevanje, bicikl i jedan svijećnjak - i Dave je, na zadivljenje publike, bez greške mogao otkriti što to stoji pred njim.

Dave je učenik specijalne škole Carl Strehl koja je dio Njemačkog instituta za slijepe u Marburgu. Ona je osnovana još 1916. i spada među vodeće institucije takve vrste u čitavom svijetu. Direktor Instituta Claus Duncker je ponosan što je njegov učenik David pokazao publici što može, ali i dodaje kako takva medijska halabuka nije primjerena.

Naime, takvu sposobnost "slušanja svijeta" ima više učenika nego što se to zna, ali i ta sposobnost ima svojih granica: "Na taj način se ne može vidjeti rupa na cesti". Zato je i Dave prisiljen koristiti štap i druga pomoćna sredstva za slijepe.

Sinusi, konjugacija - i usisavač za prašinu

Škola za slijepe u Njemačkoj ima zapravo sedamdesetak, ali ih je tek nekoliko gdje takvi učenici mogu steći maturu ili neku drugu srednju stručnu spremu. Škola Carl Strehl je zapravo jedina "prava" gimnazija u kojoj su učenici ili potpuno slijepi ili im je vid teško oštećen.

Posljednje četiri godine gimnazije tamo trenutno pohađa oko tristotinjak učenika. Došli su iz svih zemalja njemačkog govornog područja, ali oni ne uče samo školsko gradivo. Usporedno s nastavom ih se uči kako da samostalno upravljaju vlastitim životom. Oni žive u više zajedničkih stanova uz skrb stručnog osoblja gdje ne uče samo kako da izađu na kraj s ravnalom i trokutom u matematici, nego i kako da u stanu usisaju prašinu. "Mi ih osposobljavamo za život", ističe Duncker.

Važan dio programa je i učenje stranih jezika, jer i ova njemačka škola surađuje sa čitavim nizom sličnih institucija u inozemstvu, od britanskog Kraljevskog nacionalnog instituta za slijepe iz Worchestera pa do Obrazovnog centra za slijepe u Krakovu. Ali Dunckeru su još važniji projekti sa zemljama gdje zapravo gotovo da nema sličnih institucija kojima se pomaže slabovidnima.

Sljepoća nije sramota

Tako surađuju i s Gruzijom gdje je stanje osobito teško. Tamo se takvu djecu često skriva kod kuće - iz srama, a gotovo da ne postoje institucije koje bi im pomogle voditi samostalan život. Zato su u Marburgu već bili gruzijski studenti i učitelji i već su postigli da je i tamošnje nadležno ministarstvo počelo pridavati veći značaj obrazovanju slabovidnih i slijepih mališana.

Već dugo se vodi rasprava o tome jesu li uopće potrebne škole samo za slijepe. One uvijek imaju prizvuk škole "za one druge", gdje se ta djeca izdvajaju od svojih vršnjaka, a možda bi bilo bolje da svi mališani odrastaju i uče zajedno. Za direktora ove specijalne gimnazije ipak nema sumnje kako je takva institucija - veoma potrebna.

U prvom redu, nije isto da li neki učenik ima problema s učenjem ili je slabovidan - a nije rijetkost da je takvim mališanima kvocijent inteligencije čak i viši od prosjeka. Ali ako se pogledaju "obične" školske knjige i nastavna pomagala, u njima je sve više slika i vizualnih pomagala koja jedva što koriste slijepoj i slabovidnoj djeci. Zato je nužna i posebna škola gdje bi se takvim školarcima pomoglo na drugi način.

Ipak i na sreću, zapravo je u Njemačkoj sve manje djece koja su potpuno slijepa ili im je vid teško oštećen. Za direktora instituta Clausa Dunckera to ne znači da će on i njegovi nastavnici ikad ostati bez posla - jer već danas je važan dio tog instituta i rehabilitacija odraslih slijepih osoba. Konačno, kako objašnjava Duncker, onda će se okrenuti seniorima jer preko 85% onih koji oslijepe su stariji od 65 godina.