U čemu je tajna falsifikatora umjetnosti?

Zbirka "Werner Jäger“ bila je dugo godina jedna od najpoznatijih kolekcija u Njemačkoj čije je radove želio posjedovati gotovo svaki muzej ili galerija koji su imalo držali do sebe. No, u međuvremenu se ispostavilo da je riječ o običnim falsifikatima. Dok su na početku, kada je skandal oko umjetničke zbirke tek izašao je vidjelo, stručnjaci su polazili od 4 do 5 krivotvorenih radova, u međuvremenu ih je „raskrinkano“ više od 30.

Drugim riječima, može se reći da jedna od najpoznatijih umjetničkih zbirki u Njemačkoj „ Werner Jäger“ zapravo nikada nije ni postojala. Prve tri osumnjičene osobe kojima se pripisuje ako ne direktna djelatnost krivotvorenja već „samo“ odgovornost po pitanju raspačavanja, odnosno prodaje radova, već su uhićene i nalaze se u istražnom pritvoru u Kölnu. Njihove žrtve su mnogobrojni muzeji, galerije i veliki broj privatnih sakupljača i ljubitelja umjetnosti. No, ono što je zapravo u cijeloj priči čudno je da krivotvorene radove nisu godinama kao takve uspjeli prepoznati niti čitave čete povjesničara umjetnosti i raznih vještaka.

Kako je to bilo moguće?

„Tehničke analize predugo traju“

Sve je počelo s platnom za koje se godinama vjerovalo da je nestalo: „Crvena slika s konjem“ njemačkog slikara ekspresionizma Heinricha Campendonka, sve dok se ona jednog dana, 2006. godine nije pojavila – na dražbi u Kölnu, u Kunsthaus Lempertz. Nakon što je za nju platio 2,4 milijuna eura, što je najviša svota koju je itko ikada za neki rad ovog slikara platio, kupcu se platno „učinilo čudnim“. I doista, kemijska analiza boje vrlo brzo je pokazala da ovakva vrsta pigmenta u vrijeme kada je platno nastalo, na tržištu još nije ni postojalo.

Pitanje koje se automatski postavlja je svakako – zašto već ranije, prije nego što su kupili ovu sliku, stručnjaci u spomenutom muzeju nisu zatražili neku sličnu analizu? Tehničke mogućnosti poput ispitivanja ultraljubičastim zrakama ili rentgenske snimke su naime upravo posljednjih godinama izuzetno napredovali. „No, ovakva ispitivanja traju, ponekad i nekoliko tjedana“, objašnjava restauratorica Caroline von Saint-George i dodaje da se velike aukcijske kuće nalaze pod velikim pritiskom; tržište umjetnina cvjeta kao rijetko do sada i to unatoč gospodarskoj krizi.

„Pravi povjesničar morao bi primjetiti krivotvorinu…“

Vlasnik muzeja Lempertz, Henrik Hanstein u svoju obranu tvrdi da se „posavjetovao sa stručnjacima“. No, ovakva „savjetovanja“ očito nisu bila dovoljna – čak iako su se među njima nalazili i vrsni poznavaoci pojedinih slikara. Muzej je naime od vlasnika zbirke „Werner Jäger“ kupio nekoliko djela; među njima i ona Maxa Pechsteina, Fernanda Legera i Maxa Ernsta. Ovog potonjeg je „pregledao“ ni manje ni više nego Ernstov osobni prijatelj i jedan od najboljih njemačkih poznavaoca ovog slikara uopće – Werner Spies. No, i njega su krivotvoritelji s lakoćom uspijeli prevariti.

„ Ovakvih slučajeva ima nebrojeno mnogo. Upravo u tome, moglo bi se reći i leži tajna njihova uspjeha. Krivotvoritelji su jako dobro informirani oko toga koja platna su tražena, koja se smatraju nestalima i polaze od toga da kad se jedno od njih odjednom pojavi na tržištu da će upravo najbolji stručnjaci biti toliko poneseni osjećajima da temeljito ispitivanje neće ni tražiti. Krivotvoritelji u tom smislu, moglo bi se reći, špekuliraju njihovim čežnjama“, objašnjava Henry Keazor, povjesničar umjetnosti.

Na sličan način je prošla kupovina radova vlasnika spomenute zbirke i direktora Muzeja Wilhelm Lehmbruck u Duisburgu. Raimund Stecker je, prema vlastim riječima, „bio toliko ponesen kubistističkim portretom legendarnog židovskog galeriste Alfreda Flechtheima kojeg je navodno naslikao Louis Marcoussis, da niti on nije niti primjetio da je riječ o falsifikatu a niti je zatražio detaljnu analizu. „Oduševila me genijalna postmodernistička kompozicija slike. Zapravo bi se od povjesničara moralo očekivati da će mu biti sumnjivo kako jedan rad navodno iz 1955. godine u sebi sadrži sintezu kasnijeg razvoja kubizma – no, eto, nisam posumnjao“, priznaje Stecker.

„Što se manje o nekoj zbirci zna – utoliko bolje“

I ovo platno kao i sva ostala na poleđini imaju naljepnicu zbirke „Werner Jäger“ u čemu se, kako kaže Keazor, također primjećuje izuzetna sposobnost i profesionalnost falsifikatora. „Naljepnica je važna jer dokazuje porijeklo. No, s druge strane, o toj se zbirci kao takvoj gotovo ništa nije znalo. Čak je u tome bila njezina velika prednost; znalo se nešto, no ne mnogo. To s druge strane znači da su i radovi u njezinom vlasništvu do sada bili rijetko izlagani što im je dalo dodatnu atraktivnost i vrijednost“, kaže Henry Keazor.

No, što se budućnosti tiče, a tome se danas slažu svi – ubuduće mjerila ispitivanja se moraju temeljito i na vrijeme sprovoditi; još prije potpisivanja kupoprodajnog ugovora i to – sa što manje osjećaja.

Autor: Christel Wester / Željka Telišman

Odg.ured: S. Matić