U čemu je tajna Barcelone?

Barcelonu smatraju ne samo najboljim nogometnim klubom danas u svijetu, već i klubom koji igra najbolji nogomet svih vremena. Trener Josep "Pep" Guardiola - koji je usprkos ranijim najavama ipak produžio za godinu dana svoj ugovor s klubom - tu je ipak skromniji: "Ja osobno doduše nisam doživio igru Reala s Di Stéfanom, Ajaxa s Cruyffom ili Santosa s Peléom. Ali to nije ni potrebno da bi se priznala iznimnost tih momčadi". Ono što on time implicitno kaže je međutim isto jasno: ako se već Barça svrstava u neku skupinu, onda to nisu naprosto najbolji klubovi svih vremena - to su najbolji od najboljih!

I većina promatrača mu daje za pravo. Komentatori stručnih novina se naprosto natječu tko će s većim hvalospjevima pisati o Barceloni, s više pohvalnih epiteta govoriti o već dvije godine za redom najboljem igraču svijeta Lionelu Messiju i s više uživanja citirati riječi Johana Cruyffa o "hegemoniji u nogometnom svijetu" koju je uspostavila Barça, o njezinoj "predivnoj tiraniji" i o "vrhuncu jednog projekta" (kojeg je prije više od 20 godina upravo on sam kao trener Barcelone započeo).

A u čemu je tajna Barçinog kôda?

Dodavanje, dodavaje, driblanje, dupli pas, udarac...gol!

Širom Europe postoji nekoliko firmi (Amisco/MasterCoach, Opta, Impire) koje modernim mjernim uređajima snimaju utakmice nekih najboljih europskih liga, jednako kao i sve susrete u Ligi prvaka. Na taj se način po utakmici zabilježi više od 3.000 događaja (broj dodavanja lopte, naprijed, nazad ili u neku od strana; broj nabacivanja, uspješnih i neuspješnih; broj prekršaja; pređeni kilometri svakog pojedinog igrača; dužina zadržavanja lopte...) - ukupno se po susretu prikupi oko 4,5 milijuna podataka.

U svjetlu brojki igra Barcelone nije manje čarobna, ali postaje nekako razumljivija: prosječno momčad po utakmici odigra između 800 i 850 dodavanja, ima preko 70 posto vremena loptu u posjedu i po utakmici zabija prosječno 2,4 gola. Samo za usporedbu: drugi ovogodišnji finalist Lige prvaka, takoreći druga najbolja momčad trenutno u Europi, Manchester United, odigra prosječno 580 dodavanja. Ili još jedna usporedba: između 30. i 40. minute prvog polufinalnog susreta između Barcelone i Reala iz Madrida (Barcelona je pobijedlila sa 2:0) je Barça odigrala 121 dodavanje, dok je Real u svih 90 minuta imao 179 dodavanja.

I to je prva tajna uspjeha Barcelone: ne samo veliki broj dodavanja, već i njihova izuzetna uspješnost - lopta uglavnom stigne tamo kamo je upućena, manje od deset posto svih dodavanja je pogrešno. Pritom se nevjerovatan karusel dodavanja koji fascinira i ponekad hipnotizira protivničke momčadi uglavnom odvija u više-manje precizno složenim geometrijskim figurama. To su uglavnom trokuti i četverokuti, u pravilu svaki igrač koji ima loptu, ima uvijek barem dvije mogućnosti za dodavanje.

'Trio magnifico' i nogometni internat "La Masía"

Srce Barçinog baleta čini "trio fantastico" u sredini terena: u središto je Xavi, visok 1,70 m, mršav. Lijevo, malo ispred njega, igra Iniesta, također 1,70 m visok, još mršaviji - i blijed. Nešto ispred Xavija na desnoj strani igra Messi, uz pomoć hormona za rast dotjeran do 169 centimetara. Osovina tog "karusela duplih pasova" je Xavier Hernández i Creus, zvani Xavi. On tijekom utakmice odigra oko 120 dodavanja, od čega polovica otpada na Iniestu i Messija. A ova dvojica najradije dodaju upravo njemu: trećina svih njihovih dodavanja ide Xaviju.

Sva trojica su od ranih nogometnih dana u Barceloni, i sva trojica su svoju nogometnu izobrazbu započeli u legendarnom nogometnom internatu Barcelone "La Masía". Tu se odgajaju mladi talenti, tu se uči ne samo Barçin stil igre, već i filozofija nogometnog kluba Barcelona. U tisućama sati treninga dječaci od 13 i 14 godina vježbaju umjetnost kratkih dodavanja, brzih duplih pasova, savršenog tehničkog vladanja loptom. Ideja koja se kasnije nastavlja u juniorskim i seniorskim momčadima je da se igra kao što se trenira. Zbog toga se uvijek trenira s loptom, uvježbavaju se samo kratki sprintovi a ne duga i iscrpna trčanja. Kondicija se ne "nabija" u dvoranama nego na terenu - tko zabušava, igra još malo duže. A trening se odvija samo na jednoj polovici igrališta - tako se simulira gužva koja postoji na stvarnim utakmicama. Rezultat je očigledan: u sadašnjem sastavu Barcelone nalazi se 15 igrača koji dolaze iz njihovog nogometnog internata, tog, kako ga nazivaju "rasadnika patuljaka". A u nacionalnoj reprezentaciji Španjolske, aktualnom prvaku svijeta, je osam igrača iz Barçe. Usput budi rečeno - na svjetskom prvenstvu u Južnoj Africi oni su postigli sve golove za Španjolsku.

Kaos je dio jednadžbe

Ali sustavni trening od malih nogu, beskonačno uvježbavanje dodavanja i brzih duplih pasova, vježbanje osjećaja za suigrače, njihovu poziciju, anticipiranje njihovog kretanja - sve to čini samo jednu polovicu uspjeha Barcelone. Druga polovica je u njegovanju nepredivosti tzv. uličnog nogometa. Igrači nisu samo izvršitelji unaprijed koncipiranih shema i sustava, već kreativci na terenu. Razlog zbog kojeg je Messi dvije godine za redom (2009. i 2010.) proglašen najboljim igračem svijeta nije samo u perfekciji trokuta koje on gradi zajedno s Iniestom i Xavijem, već i u genijalnosti njegovih nepredvidivih poteza, koji ne stoje ni u kojem nogometnom priručniku i koje nikakav kompjuter ne može preračunati.

I upravo to krasi igru Barçe: stalno se miješa sustav geometrijskih formacija s kaosom malog nogometa s ulice. Zbog toga je trenerima protivničkih momčadi teško pronaći rješenje za igru Barcelone: sve kompjuterske analize nisu dostatne da se predvidi hoće li Xavi kada je leđima okrenut protivničkom golu vratiti loput nazad, kao toliko puta ranije, ili će se iznenada okrenuti i prebaciti ju na lijevo ili desno krilo. Kao što se ne zna hoće li Messi, koji je predriblao trojicu igrača i došao do linije protivničkog šestnaesterca pokušati proći i četvrtog ili će ipak dodati Davidu Villi koji je na putu ka golu.

Možda je do te spoznaje došao i trener Pep Guardiola - i upravo zbog toga produžio ugovor s Barcelonom. Jer, ako pređe u neku drugu momčad, prije ili kasnije bi se mogao susresti s Barçom, pa makar i u finalu Lige prvaka. A kako ti susreti završavaju, to on najbolje zna.

Autori: Z. Arbutina (Spiegel/ dpa)

Odg. ur.: D. Dragojević