U posjetu kod selefija koji dijele Kurane

Iznad mesnice, u kojoj jedna ovca neprestano bleji, lete dvije vrane. Njihovo graktanje odzvanja prljavim dvorištem u kojem su naslagane stare gume od automobila pored brodskih kontejnera i metalnih bačava za naftu. U jednom uglu dva muškarca grabljama skupljaju slamu i bacaju je na malu vatru u kojoj se očito spaljuje i plastika. Neugodni miris gustog dima koji ispunja dvorište dopire kroz otvoren prozor i u taksi. Vozač, stariji ljubazan gospodin, se grozi. Dok smo iz Kölna putovali kroz zeleni okoliš s njivama zasađenim repom i idilična sela on se još smijao i zbijao šale. Sad se namrštio. Sve to, kaže on tiho pokazujući prema dvorištu, ti muškarci i vrane, to izgleda kao u nekom filmu strave. A onda mi pruža svoju posjetnicu: "Molim Vas, ako bi nešto bilo, nazovite. U svako doba." On bi onda došao po mene, odmah!

Kampanja „Čitaj!“

Dok je taksi odlazio, vjetar je snažno zalupio metalna vrata pored kojih stoji neupadljiv bijeli natpis. Na njemu je velikim narančasto-crvenim slovima ispisano "Lies!" („Čitaj!“), a ispod toga "Verlag Gesellschaft" (izdavačka kuća, društvo). Odavde se brodovima šalju Kurani koje mladi, često bradati muškarci besplatno dijele prolaznicima u središtima gradova Münchena, Berlina ili Kölna, a od prije nekoliko mjeseci i na Kosovu, u Maroku i Engleskoj. Uskoro bi trebala biti obuhvaćena i Italija i Poljska, kao i Dubaj i Bahrein. Tu je, dakle, u bespuću nedaleko od Kölna centrala organizacije čije članove Ahmad Mansour naziva "radikalnim selefijama". Selefizam je konzervativna struja u islamu koja se drži ranog islama iz vremena proroka Muhameda, kasnije interpretacije oni odbijaju. To je dakle strogo tumačenje islama koje Mansour smatra opasnim. Ovaj psiholog ima dugogodišnje iskustvo rada s radikaliziranim mladima. Često ga telefonom nazovu roditelji čija djeca su radikalizirana kroz kampanju "Lies!", koju je pokrenuo palestinski propovjednik Ibrahim Abu Nagi. Centralu prati i njemački Ured za zaštitu ustavnog poretka. Prema njegovim navodima, svaki peti džihadist koji ide u Siriju ili Irak kako bi se tamo priključio Islamskoj državi, ima veze s kampanjom "Čitaj!".

"Ja ne jamčim za te ljude"

„Ah“, reći će kasnije Abu Nagi gledajući ozbiljno u kameru koju drži njegov prijatelj. Gotovo 2.500 dragovoljaca, braće, ispravlja se brzo, samo u Njemačkoj svakodnevno na 70 ili 80 štandova dijele bijele, zelene i crvene Kurane, koji su u malom skladištu složeni na velikim paletama. Da se sad kampanju "Lies!" želi proglasiti odgovornom za nešto što ti ljudi čine u svom privatnom životu, ne, "to smatram nepravednim". Ako netko želi ići u Siriju ili Afganistan, onda to nije njegova stvar, i tko se želi ići boriti, ne pita njega za dopuštenje, kaže Abu Nagi. "Ja ne jamčim za te ljude!" I dodaje, a što je s drugim džihadistima, gdje su se oni radikalizirali?

Je li i Islamska država, kojoj se priključuje toliko mladih, od kojih su vjerojatno mnogi sudjelovali i u akcijama grupe „Čitaj!“, također dio islama, o tomu se Abu Nagi ne želi izjašnjavati. Kaže da kod kuće nema ni radija ni televizije pa nije dovoljno informiran o tomu kako bi dao neko svoje mišljenje. I općenito, kako nastavlja dalje, nije na njemu da donosi sud o drugim muslimanima jer nije „dovoljno učen za ta pitanja“. No u jedno je siguran: „Mi smo miroljubivi“. Ako koji put i dođe do nekih sukoba, to je samo zato jer se muslimani nekako moraju obraniti. „U tom slučaju je nasilje legitimno“, kaže selefija Nagi. No tada mijenja temu. Radije govori o političarima i medijima koji rado izvrću njegove riječi. „Kampanja ‚Čitaj!‘ je trn u oku svim islamofobima, dakle medijima, političarima ali prije svega Vatikanu koji njegovu akciju želi spriječiti svim sredstvima jer strahuje od propasti Zapadne civilizacije. Nazivaju me ‚propovjednikom mržnje‘ samo zato jer pokušavamo ljude spasiti od pakla“, govori Abu Nagi kimajući u nevjerici glavom i dodajući kako njegove suradnike mediji često poistovjećuju s teroristima. Pritom, kako ponavlja, nema ništa miroljubivije od stajanja na hladnoći i dijeljenja Kurana građanima.

San o šerijatskom društvu

Abu Nagi i njegovo društvo pokušavaju ne-muslimane preobratiti na islam. Nazivaju to “davom”, pozivom na islam. Njihov najjači argument: tko ne pripada “pravoj vjeri” bit će među gubitnicima koji će završiti u paklu, kako to stoji u Kuranu. Najveći san Abu Nagija, koji je rođen u jednom palestinskom izbjegličkom logoru u blizini Gaze i koji od svoje 18 godine živi u Njemačkoj čiji je državljanin postao 1994., je da jednog dana svi građani Njemačke prijeđu na islam. Po njemu bi tada šerijatsko društvo i “božja država” nastali sami od sebe. Toliko dugo, nastavlja, muslimani moraju nekako živjeti u njemačkom društvenom uređenju. No to nije problem jer se i sad muslimani mogu držati podalje od svega “što nam je zabranio Alah”. U to spada i nemoralno ponašanje koje je “ovdje potpuno legalno”. Kako bi ostvario san, Abu Nagi, kojim se inače njemačko državno odvjetništvo već godinama intenzivno bavi, ne samo zbog poticanja na vjersku mržnju nego i zbog sumnje u zloupotrebu socijalnog sustava, zbog svog se sna okrenuo od poduzetnika (neuspješnog) ka pravom muslimanu. Isprva preko interneta i to propovijedima i online-seminarima, a zatim i konkretnim akcijama: dijeljenjem Kurana po njemačkim pješačkim zonama. Dosada je podijeljeno preko 1,6 milijuna primjeraka i to samo u Njemačkoj. Tko to financira? “Sve je to od donacija građana Njemačke”, tvrdi Abu Nagi. I sljedbenika je sve više. Ured za zaštitu ustavnog poretka u međuvremenu govori o preko 3.600 selefija. Samo jedan dio je nasilan, no kako govori Ured, crta između selefija i džihadista je vrlo tanka.

„Tanka crta“

Kasnije u automobilu na putu prema željezničkoj stanici, Erman Oruc, jedan Abu Nagijev suradnik, govori ipak pomalo kritički o akciji „Čitaj!“. „Mi preobraćamo ove ljude na islam i nakon toga ih ostavljamo same“, kaže Oruc. Možda bi bilo bolje, nastavlja, da ih se dalje vodi kako ne bi dospjeli u pogrešnu džamiju, u neku od onih koje propagiraju džihad. Gdje glavnu riječ imaju radikali koji regrutiraju borce za IS. „To su često djeca, sedamnaestogodišnjaci koji nemaju pojma“, ljuti se Oruc. I on sam je koji put bio nazivan nevjernikom. Jer je prelazio semafor na zeleno, jer se pridržavao pravila „nevjernika“. S takvima kampanja „Čitaj!“ ne želi imati ništa zajedničkog. No ipak se dogodi da se neki radikaliziraju. „Nedavno sam s jednim mladićem u Münchenu dijelio Kurane. Dva tjedna kasnije sam čuo da je zajedno sa suprugom otišao u Siriju. Da sam nešto slutio vjerojatno bih rekao policiji. No kad su ljudi do te mjeri radikalizirani više se ne može mnogo učiniti“, zaključuje selefija Oruc.