U gostima kod planinskih gorila

Na rubu zatvorenog nacionalnog parka Bwindi na jugoistoku Ugande se u rano jutro okupilo dvadesetak turista. Među njima su i Kathrin Paul i njezina kćerka Teresa. One žele posjetiti gotovo istrijebljene planinske gorile u njihovom prirodnom okružju. Kathrin je veterinarska pomoćnica, ali kad je njezina kćerka čula da se mama sprema gorilama u Afriku, nije htjela niti čuti da ona ostane kod kuće.

Planinske gorile danas žive samo u zabačenim predjelima Ugande, Ruande i Demokratske Republike Konga. Otprilike polovica od ukupno 800 životinja živi baš u ovom nacionalnom parku - makar je i to samo gruba procjena. Jer, samo nekoliko čopora gorila se ne boji susreta sa ljudima pa se ne zna koliko ih se krije u središtu parka, daleko od znatiželjnih očiju - i njihovih foto-aparata.

Nema "de luxe" posjete gorilama

Posjet planinskim gorilama nije jeftin: treba platiti - preračunato - oko 400 eura za dnevnu ulaznicu, ali ni to nije garancija da će posjet biti lagodan. "Sjetite se: vi idete planinskim gorilama. Morat ćete se penjati po planinama i pješačiti po prašumi. Tko nije sposoban za to, neka radije ide kući i trči svakog jutra prije nego što opet dođe!" upozorava vodič i zaposlenik parka Gaad.

Naravno da nitko od turista, nakon što su već prevalili toliki put, ne odustaje. Ali onda dolaze nova pravila: "Ne želimo da stupite u bliži kontakt sa gorilama. Oni se mogu zaraziti od vas. Zato uvijek mora biti razmak od najmanje sedam metara. Osim toga je zabranjeno jesti i piti u blizini gorila, a kad fotografirate, zabranjen je blic."

Povrh toga, kako bi se što manje smetale životinje, turisti se dijele u skupine. Najviše osam turista smije gorilama "u kuću". Svaka skupina ide drugoj obitelji gorila, a prati ih, osim vodiča, još i šest nosača i - za svaki slučaj, dva naoružana vojnika. Tek onda se ulazi u nacionalni park koji se prostire na oko 330 četvornih kilometara.

"Ah, opet ovi!"

Vodiči znaju kamo treba ići. Gorile svake večeri svijaju svoja gnijezda na drugom mjestu, ali nekoliko sati prije turista su na put krenuli izviđači parka. Oni su putem radija javili gdje su otkrili gorile i turistima sad predstoji dug put na kojem se uspinju na preko 1.800 metara nadmorske visine. Put je sve neprohodniji, a turisti se moraju naviknuti i na brojne insekte u divljini.

Nakon više od sat i pol penjanja, odjednom je tu: jedna životinja se odvojila od skupine koju žele posjetiti i neprimjetno se približila  došljacima. Kad je vidjela da su to "opet turisti", izvalila se na travu, petnaestak metara od turista koji već neumorno škljocaju svojim fotoaparatima. Pomalo se približavaju i drugim gorilama u skupini - obično je to jedan odrasli mužjak i skupina ženki, koji također ne izgledaju osobito impresionirani došljacima.

Smeta li gorilama što ih se posjećuje u njihovom staništu? Martha Robbins, biologinja na institutu Max Planck za evolucionarnu antropologiju u Leipzigu, objašnjava kako gorile nešto manje jedu dok su kod njih turisti, ali inače nisu primijetili nikakve probleme, niti se kod "gostoljubivih" gorila može primijetiti manje mladunčadi. Štoviše, smatra biologinja, kod tih gorila onda i vodiči mogu točno utvrditi njihovo zdravlje i brojnost. Kod drugih, onih koji se skrivaju u hektarima šume parka, golema je muka utvrditi koliko ih uopće ima.

Do brojke - kroz izmet!

Prošle godine je ova stručnjakinja iz Njemačke zato sa svojim suradnicima prešla baš čitav nacionalni park. Niti ona nije gajila iluziju da će svojim očima vidjeti sve gorile, nego su marno skupljali izmet planinskih gorila. Žele analizirati DNK svih životinja i samo tako će se onda znati barem koliko je životinja živjelo u parku prošle godine.

Gorile, ako imaju sreću, žive pedesetak godina. Prirodni neprijatelji tih životinja su tek rijetki leopardi, ali je mnogo opasniji - čovjek. Okolne zemlje su već dugo nestabilne i lako će se naći netko s puškom. Povrh toga, i šume se obaraju tako da gorile gube svoje stanište.

Ali kod ovih turista su tu vodiči koji pažljivo gledaju na sat kako ne bi previše smetali životinje. Nakon jednog sata je dosta - još posljednja fotografija i na put prema izlazu. Teresa je oduševljena: "Sad razumijem kako je Dian Fossey mogla dan i noć provoditi sa životinjama." Ta američka znanstvenica prema čijem životu je i koncem osamdesetih snimljen film "Gorile u magli" se do kraja svog života borila za naše davne, divlje pretke. Ali i nasilna smrt te američke liječnice koju je neki nezanac ubio mačetom pored "njenih" gorila je pokazala: ljudi su bili i ostali mnogo divljiji nego bilo koja zvijer koja živi u prašumi.