Turska: nebulozne optužbe protiv novinara

Novinari koji se danas (24.7.) pojavljuju pred sudom bi mogli biti osuđeni na zatvorske kazne u trajanju od sedam i pol do 43 godine. Zašto, poznato je samo djelomično. U optužnici, predstavljenoj još u travnju, novinarima se predbacuje podrška „terorističkim organizacijama", prenosi državna novinska agencija Anadolija. Navedene su dvije takve organizacije: pokret Fetullaha Gülena i zabranjena kurdska Radnička stranka PKK. Anadolija ne navodi konkretne detalje iz optužnice, kao npr. kako je izgledala ta podrška.

Na čemu državno odvjetništvo zasniva svoje optužbe moglo bi se naslutiti na temelju slučaja Ahmet Sik. Ovaj istraživački novinar je uhićen u prosincu 2016. godine. Državno odvjetništvo je uhićenje pored ostalog opravdalo porukama koje je Sik slao putem Twittera. On je tim porukama, kako prenosi Anadolija, „pokušao narušiti ugled Turske, njenih pravnih institucija, vojske i sigurnosnih organizacija".

Primjer Ahmet Sik

Ahmed Sik je pretežno postavljao pitanja i ukazivao na oprečne informacije vladine propagande. U nekoliko twittova se osvrće na slučaj ubijenog ruskog veleposlanika Andrea Karlova kojeg je 19. prosinca 2016. godine ubio džihadistički motivirani policajac. Vlada smatra da je policajac bio pripadnik Gülenovog pokreta. Sik je na Twitteru postavio pitanje: kako objasniti to što je atentator bio policajac?

Sik se osvrće i na uhićenje novinara, režisera i političara Sirri Süreyya Öndera, parlamentarnog zastupnika prokurdske stranke HDP. Zajedno s bivšim zamjenikom premijera Yalcinom Akdoganom on je izdao priopćenje u kojem se navodi moguće rješenje konflikta s Kurdima. Nakon toga je Önder uhićen pod optužbom da podržava terorističku organizaciju.

Sik je već 2011. i 2012. godine bio u zatvoru zbog toga što je kritizirao utjecaj Güllenovog pokreta na državni aparat. Učinio je to upravo onako kako to danas radi Erdogan. Samo što su Erdogan i Gülen tada bili dobri prijatelji.

U aktualnom procesu su pored ostalih optuženi i glavni i odgovorni urednik lista „Cumhuriyet" Mirat Sabuncu kao i njegov prethodnik Can Dündar koji trenutno živi u egzilu u Njemačkoj. U optužnici se navodi da se „Cumhuriyetova linija radikalno promijenila nakon što je uredničku poziciju preuzeo Dündar". Od tada novine, tvrdi se, podržavaju ciljeve „terorističkih organizacija".

Dündar je u jednom od prethodnih suđenja osuđen na šest godina i deset mjeseci zatvora. Presuda još nije konačna. Dündar i dopisnik ovog lista iz Ankare Erdem Gül su optuženi da su navodno otkrili državne tajne. „Cumhuriyet" je u svibnju 2015. godine objavio fotografiju na kojoj se vidi vršenje kontrole nekoliko kamiona koji su bili na putu za Siriju. U kamionima se iza humanitarne pomoći krio i ratni materijal koji je navodno trebao biti predat sirijskoj oporbi. Vlada je ranije negirala da se u konvoju nalazi oružje. Fotografije su pokazale suprotno. Cumhuriyet je fotografiju naslovio rečenicom: „To je oružje za koje Erdogan tvrdi da ne postoji".

"Neustrašivo novinarstvo"

Suđenje Dündaru i Gülu je naišlo na međunarodne kritike. „ Čak i najvećim cinicima bi bilo teško da u ovom slučaju ne budu na Dündarovoj strani", komentirao je za DW novinar Daniel Heinrich. „Can Dündar i Erdem Gül su učinili ono što je obveza kritičkih novinara: oni su skrenuli pažnju na upitnu ulogu turske vlade u sirijskom konfliktu", smatra Heinrich.

Christian Mihr, rukovoditelj njemačke sekcije organizacije „Reporteri bez granica", kaže da je „list Cumhuriyet postao simbol za hrabri angažman malog broj preostalih nezavisnih medija u Turskoj". „Presuda bi bila poražavajući signal  i sramota za tursko pravosuđe." Na godišnjoj listi o slobodi medija, koju objavljuju Reporteri bez granica, Turska se nalazi na 151. mjestu. Inače, na listi se nalazi 180 zemalja.

List 'Cumhuriyet' je u rujnu 2016. godine dobio alternativnu Nobelovu nagradu. Zaklada „Right Livelihood Award" je priopćila da je 'Cumhuriyet' dobio nagradu zbog „neustrašivog istraživačkog novinarstva i bezrezervnog zalaganja za slobodu mišljenja bez obzira na pritiske, cenzure, zatvorske kazne i prijetnje smrću". Zaklada kritizira uhićenja navodeći da su ona dokaz da se „režim ne ustručava suzbijati kritičke i drugačije glasove".