Turska mora ostati razumna

Šef sirijskog režima Bašar al Asad ne ponaša se ništa drukčije od nedavno srušenih arapskih tirana. Njegovi trzaji u smrtnoj borbi postaju sve ekstremniji, a njegovo samoubojstvo na rate napreduje. Granata koja je eksplodirala u turskom pograničnom mjestu Akcakaleu i usmrtila nedužne ljude nije ništa drugo nego Asadov pokušaj da izazove jednog jakog susjeda i u regiji za sobom ostavi spaljenu zemlju, kad on više ne bude predsjednik.

Turska je reagirala primjereno, provela je vojnu odmazdu, a da nije zauzimala sirijski teritorij. No, Turska mora ostati razumna. Ni u kojem slučaju se turski premijer Recep Tayyip Erdogan - osnažen međunarodnom potporom i izjavama podrške - ne smije dati zavesti da na svoju ruku poduzima dodatne vojne akcije. Dopuštenje koje je dao turski parlament da se vojno djeluje protiv agresivnih susjeda, ne imenujući Siriju, nije nikakvo načelno dopuštenje članici NATO-a Turskoj da djeluje na svoju ruku i zapadne saveznike kao i europske partnere dovede pred svršen čin. Jasne poruke turskoga stanovništva protiv rata sa Sirijom, koje su izrečene nakon odluke Parlamenta, jasno pokazuju da Erdogan i na unutarnjem polju mora djelovati vrlo oprezno.

Što manja bude nada da će Asad svojevoljno odstupiti s predsjedničke dužnosti i možda pobjeći u Moskvu, tim razumnije mora postupati prije svega Turska. Projekt turskog ministra vanjskih poslova Ahmeta Davutoglua pod ambicioznim naslovom "nema problema ni s jednim susjedom" zacijelo mora biti stavljen ad acta. Štoviše, Turska gotovo nema susjeda s kojim nema problema. Potpora Zapada ograničena je samo na konflikt sa Sirijom i ne bi bila tako jasna da se radi primjerice o Armeniji, Grčkoj ili Bugarskoj.

Nepoznanice s nepredvidivim reakcijama ostaju Iran i supersila Rusija. Kremlj, istina, još podupire Asada. Ali ruski vlastodržac Vladimir Putin pomno će razmisliti, isplati li se angažirati za diktatora koji propada i tako izazivati nesigurnost kod drugih važnih partnera u toj regiji. Kad se radi o Turskoj, i Iran će se ograničiti na jake verbalne kritike Ankare i neće se usuditi sam poduzimati vojne avanture.

Rusija - ali i Iran - raspolaže i drugim "oružjem" protiv Turske, ako se ta zemlja bude ponašala nerazumno: zemnim plinom. Pred vratima je zima, a osjetno slabljenje isporuka plina iz Rusije ili drugih važnih sirovina iz Irana bolno bi zaustavilo prosperirajući gospodarski razvitak u Turskoj. Tada bi bilo samo pitanje vremena kad bi se Turska iz sadašnjeg "jakog čovjeka na Bosporu" ponovo pretvorila u "bolesnika na Bosporu".

A to sigurno nije u europskom interesu, a ni u interesu SAD-a ili NATO-a. Zato bi Erdoganu bilo pametno da ne poduzima solo-akcije protiv Sirije, nego da djeluje samo u suradnji sa Zapadom i Ujedinjenim narodima. Vojna odmazda u slučaju napada kao ovaj najnoviji ili aktivna potpora sirijskoj oporbi zasad mora biti dovoljna kako ne bi upravo Turska izazvala prijeteći požar velikih razmjera.