Trijumfalan "Dugi marš kroz institucije"

„Ne vjeruj nikome iznad 30“, bila je jedna od omiljenih izreka buntonvnih studenata i općenito mladih koji su se 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća suprotstavljali političkom i društvenom etablišmentu u Njemačkoj. Bilo je to vrijeme studentskih protesta, vanparlamentarne opozicije i jačanja tzv. novih društvenih pokreta. U prvom redu to su bili mirovni pokreti, potom grupe za zaštitu okoliša te feministički pokreti za prava žena. Mada su se bavili različitim temama zajedničko im je bilo kako uvjerenje da je za ostvarenje njihovih ciljeva potrebno promijeniti čitav društveni sustav, tako i spoznaja da postojeće političke strukture za to nisu podobne.

Zaključak koji je iz toga izvučen bio je: moramo doslovno shvatiti tezu studentskog vođe Rudi Dutschkea o potrebi izmjene sustava iznutra tzv. „dugim maršem kroz institucije“ – moramo osnovati vlastitu političku stranku. I 13. siječnja 1980. je do toga i došlo: u Karlsruheu je osnovana stranka „Die Grünen – Zeleni“.

Antistranačka stranka

"Zeleni" nisu htjeli biti poput drugih stranaka, oni su željeli biti drugačiji, nešto novo. Etablirane stranke poput demokršćana, socijaldemokrata i liberala bavile su se pretežno svjetskom politikom u kontekstu hladnog rata, rješenjem socijalnih pitanja ili stvaranjem povoljnih uvjeta za uspješan gospodarski razvoj. Teme poput razoružanja, ekologije ili prava žena nisu ih zanimale. Ali ne samo svojim temama – Zeleni su se razlikovali i svojim nastupom na političkoj sceni i u javnosti. Umjesto uglađenih, uvijek urednih i u odijelo obučenih političara starog kova, odjednom su se na sceni pojavili mladi, nekonvencionalno odjeveni dečki i cure koji su govorili jezikom koji je svatko mogao razumjeti, koji su na sebi nosili traperice i tenisice i ogromnu žestinu i strastvenost u sebi.

Politički establišment s time nije znao što započeti. Po njima su pravila političke igre bila jasna, znalo se tko što kako može i traba činiti, i pojava nediscipliniranih „kaotičara“ u tu se shemu nikako nije uklapala. Čak je i socijaldemokrat Egon Bahr, legenda njemačke politike i jedan od tvoraca tzv. politike otvaranja prema Istoku za vrijeme kancelara Willya Brandta, mirovne i ekološke pokrete nazvao „opasnošću za demokraciju“.

Svaki početak je težak

Odmah nakon osnivačkog kongresa Zelenih 1980. godine u Karlsruheu neki su komentatori vidjeli kraj te stranke. ”Na kraju zelenih nada” stajalo je u Süddeutsche Zeitungu, ”nije moglo biti kaotičnije”, pisao je Spiegel. Interne svađe oko uključivanja lijevo-radikalnih skupina bile su prva naznaka kasnije izuzetno važnog prijepora između dva krila: radikalno-ekoloških takozvanih ”fundija” i više pragmatičnih

”realosa”. Ali, i odabirom tema su Zeleni zastrašili ponekog birača: zahtijevali su raspuštanje NATO-a, zaustavljanje svih atomskih centrala, ekološki orijentirano gospodarstvo – i to sve odmah.

Stranku je dodatno ograničavala vlastita politička kultura. Principom rotacije po kojem su se zastupnici u parlamentu mijenjali svake dvije godine i odredbom da nitko ne može biti istodobno visoki dužnosnik u stranci i zastupnik u parlamentu Zeleni su često sami sebi bili prepreka na putu ka uspjehu. Na prvim saveznim izborima 1980. su osvojili tek 1,5 posto glasova.

Ali s vremenom su osvajali sve više simpatija. Već na izborima 1983. su ušli u savezni parlament Bundestag s 5,6 posto osvojenih glasova. Temeljna dilema Zelenih - pokret ili stranka – time međutim nije nestala. Tadašnja zastupnica „Zelenih“ Petra Kelly je ulazeći u Bundestag pokušala pronaći solomonsko rješenje riječima da stranka i dalje mora zadržati ciljeve protestnog pokreta.

Bivši ulični borac postao ministar

Najveći uspjeh tih ranih godina je zacijelo bila prva crveno-zelena koalicija u pokrajini Hessen 1985. godine. Ministar okoliša postao je raniji ulični borac i kasniji savezni ministar vanjskih poslova Joschka Fischer. Kratko nakon toga uslijedio je međutim i najveći pad stranke. Na izborima nakon ponovnog ujedinjenja Njemačke 1990. godine Zeleni nisu uspjeli ući u savezni parlament.

Tri godine kasnije zapadnonjemački Zeleni su se ujedinili s istočnonjemačkim građanskim pokretom Savez 90. Od tada se stranka službeno zove Savez 90/Zeleni.

1994. je stranka ponovo ušla u Bundestag zahvaljujući dominaciji pragmatičnog krila oko Joschke Fischera. Četiri godine kasnije Zeleni su doživjeli konačni proboj. Nakon uspjeha na parlamentarnim izborima 1998. godine ušli su u koaliciju sa Socijaldemokratskom strankom SPD na saveznoj razini i prvi put sudjelovali u Saveznoj vladi. Joschka Fischer je postao ministar vanjskih poslova, Jürgen Trittin ministar zaštite okoliša a Andrea Fischer ministrica zdravstva.

Stranka koja je nekoć krenula na dugi marš kroz institucije da promjeni zemlju, tijekom tog dugog marša i sama se međutim promijenila. Koliko se u to vrijeme već udaljila od svojih pacifističkih korijena postalo je vidljivo kada je upravo Joschka Fischer bio jedan od onih u Vladi koji su se izričito zalagali za odobravanje intervencije NATO-a u Srbiji i na Kosovu uz sudjelovanje i njemačkih vojnika u borbenim akcijama.

Uspjeh bez lažnih obećanja

U međuvremenu se Zeleni u Njemačkoj percipiraju kao svaka druga stranka. Oni su u mnogočemu postali sasvim „normalni“, na izborima ostvaruju iz godine u godinu sve bolje rezultate, u parlamentima su 15 od 16 njemačkih saveznih država, a u mnogima sudjeluju i u vladajućoj koaliciji. Ali jednu odliku su Zeleni zadržali: od početka je njihov politički program bio u osnovi program štednje, ustezanja i restrikcija. Odustajanje od nuklearne energije; štednja struje; poskupljenje benzina – čak s prijedlozima od 5 eura po litri!; potpora razvoju zdrave – što onda u pravilu znači i skuplje – hrane; konsolidacija gradskih, komunalnih, pokrajinskih i saveznog proračuna – jer „ne smijemo stvarati dugove na štetu budućih generacija“…Za razliku od drugih stranaka, koje često pokušavaju populističkim obećanjima „privoliti“ glasače na svoju stranu, Zeleni sa svojim stavom da je ‚potrebno danas odreći se nekih stvari da bismo imali bolje sutra’ vrlo uspješni. Dosada su međutim Zeleni „samo“ sudjelovali u vladama – nikada nisu snosili i glavnu odgovornost jačeg partnera. Nakon izbora u Baden-Württenbergu se to promijenilo. Nastupaju neka nova vremena.

Autor: Zoran Arbutina

Odg. ur.: N. Kreizer