Priča jednog sirijskog izbjeglice

Najduži dan u životu Alae Houda počeo je u pet ujutro. Zajedno s drugim sirijskim izbjeglicama u turskom Izmiru on se ukrcava u gumeni čamac. Njihov cilj je neki od grčkih otoka u Egejskom moru. Ali putovanje se za ovog 28-godišnjaka pretvara u pravu odiseju. "Na pučini je naš pretovareni čamac odjednom počeo tonuti", ispričao je ovaj mladi Sirijac novinaru Deutsche Wellea. "Jedan broj sirijskih izbjeglica želio je ostati uz čamac, misleći i nadajući se da će ih turska obalna straža doći spasiti."

No Houd i nekoliko drugih muškaraca odlučili su plivati u pravcu Grčke. "Željeli smo biti bliže našem cilju", priča Houd. "A mislili smo i: ako nas turska obalska straža nađe, možda nas strpa u zatvor. Zato smo se odlučili plivajući pokušati domoći Grčke."

Smrtni strah

Houd tri sata provodi u vodi. A onda se pojavljuje grčka obalska straža i spašava ih. Je li se bojao za svoj život? "Nisam", kaže Houd. "Tri godine sam u Siriji živio tako da sam gledao u oči smrti." Njegovo rodno mjesto Al-Kiswah koje se nalazi južno od Damaska bilo je napadnuto kako od strane Asadovih trupa tako i od strane Fronte Al Nusra i Slobodne sirijske vojske. Svi su ga željeli prisliti da prijeđe na njihovu stranu i da s Alexander Bettse bori za njih. "Plivati na morskoj pučini je manje strašno nego biti pod kišom bombi i granata", primjećuje Houd. "U Siriji prelaziš cestu ništa ne sluteći i onda ti padne bomba na glavu."

Alaa Houd time objašnjave motive stotine tisuća izbjeglica koji svake godine traže utočište u Europi. "Broj izbjeglica nije bio veći od Drugog svjetskog rata", kaže Alexander Betts, voditelj Centra za izbjeglice pri Sveučilištu u Oxfordu. On govori "o globalnoj izbjegličkoj katastrofi", o 50 milijuna ljudi koji su širom svijeta u bijegu. "Sve veći broj njih bježi od rata, nasilja i političkog progona", kaže Betts i dodaje: "Sve veći broj ljudi dolazi u Europu, jer u svojoj regiji ne nalaze zemlju koja bi im pružila pravu zaštitu i gdje bi mogli umaći ekonomskoj bijedi". Puno je izbjeglica koje pokušavaju pobjeći baš od bijede. Oni dolaze iz Gambije, Senegala ili Malija. Pa ipak su najveći razlog za enormno veliki broj izbjeglica oružani sukobi, posebno teški građanski rat u Siriji. S obzirom da su susjedne zemlje Jordan i Liban na rubu svojih mogućnosti i da više nemaju kapaciteta primati izbjeglice, sve više njih se odlučuje za Europu. Jedna od glavnih ruta vodi preko Turske i Grčke, druga preko Libije.

Anarhija i bezbroj krijumčarskih bandi

"Libija je jako blizu Europe, ona je odskočna daska za Italiju", kaže stručnjak za pitanja izbjeglica Betts. Kao država u kojoj vlada bezvlašće, Libija nudi savršene mogućnosti za rad krijumčarskih bandi. Oni prilično slobodno mogu operirati na potezu Zapadna Afrika - Rog Afrike i Bliski istok. No, krijumčari ljudima su samo simptom za duboke probleme. "Očaj izbjeglica dovodi do povećanja potražnje za takvim bandama", so Betts.

I Alaa Houd se morao obratiti krijumčarima ljudi. "Susreo sam se u Izmiru s jednim čovjekom koji se predstavio kao Abu Faris." Za 1.100 eura on mi je organizirao prijevoz gumenim čamcem. Unatoč havariji na moru, za Alana Houda se ova pustolovina isplatila. Grčka obalna straža najprije ga je prebacila u jedan izbjeglički logor, a potom u Atenu. Za 3.800 eura on je od jednog čovjeka pod nadimkom "Afganistanac" kupio falsificiranu češku putovnicu s kojim je doletjeo u Frankfurt. Ovdje je mladi inženjer informatike nastavio svoju odiseju koja je vodila od jednog do drugoj izbjegličkog doma. U Radevormwaldu u Sjevernoj Rajni-Vestfaliji on već pet mjeseci čeka da mu u Njemačkoj priznaju status izbjeglice. Čeka i priliku da svoju suprugu i trogodišnjeg sina izvuče iz Sirije i dovede u Njemačku. A to bi, kaže, bio i jedini razlog zbog kojega bi se još jednom vratio u Siriju.