Trgovina oružjem pod kontrolom?

Možda bi se moglo pomisliti kako su njemački proizvođači oružja nezadovoljni s Arms Trade Treaty (ATT), sporazumom koji je u Ujedinjenim narodima dogovoren još 2013., ali koji je tek sad stupio na snagu. No to nije tako. Georg Wilhelm Adamowitsch iz njemačkog Udruženja obrambene i sigurnosne industrije je pun hvale: "Taj sporazum smatramo kao važan, svjetski priznat propis, za koji se nadamo da će ograničiti nekontrolirano trgovanje oružjem."

Razlog tom zadovoljstvu njemačkih proizvođača je veoma jednostavan: taj sporazum UN-a kud i kamo je blaži od propisa kojih se njemački proizvođači ionako moraju držati kad žele nekome isporučiti oružje i vojnu tehniku. Zato je i njemački parlamentarni zastupnik Jan van Aken zapravo nezadovoljan sa ATT: "Standardi tog sporazuma su toliko niski da neće biti jedne jedine isporuke oružja (iz Njemačke) koja bi bila njime ograničena."

Sumnjičavost umjesto euforije

Ipak, ovaj političar njemačke stranke Ljevice priznaje kako je ovaj sporazum Ujedinjenih naroda važan korak u pravom smjeru: "Sad po prvi put uopće imamo pravilo koje vrijedi na čitavom svijetu kada je riječ o trgovini oružjem." Ipak, misli ovaj njemački političar, treba još mnogo toga učiniti da bi se podigli standardi koje propisuje taj sporazum.

Kad je u travnju 2013. sporazum prihvatila većina članica Ujedinjenih naroda (protiv su bile jedino zemlje poput Sirije, Irana i Sjeverne Koreje), nastupilo je oduševljenje. Tada se čulo kako je to "povijesni" dogovor i "prekretnica" u trgovini oružjem. Ali euforija je brzo splasnula kad se moglo točno pročitati, što je dogovoreno. Kritičari osobito ističu problem što se ne predviđaju nikakve sankcije čak i ako se sporazum krši, a i to se - po ovom sporazumu - zapravo nikad ne mora niti saznati. Jer i on predviđa mogućnost tajne isporuke ako bi se objavom "odavale ostale poslovne tajne" ili ako je to "u interesu nacionalne sigurnosti."

Sporazum ipak obavezuje potpisnice na neka jasna pravila: ne smije biti nikakve isporuke oružja, streljiva ili određene vojne opreme zemljama nad kojima je UN proglasio embargo ili ako će to oružje moći poslužiti za genocid ili zločin protiv čovječnosti. Ali već tu sporazum postaje mutan: ako se oružjem koje se isporučuje mogu ugroziti mir, međunarodno humanitarno pravo ili temeljna ljudska prava, onda se izvoz "mora strogo provjeriti". Isto vrijedi i ako postoji opasnost da to oružje padne u ruke teroristima ili međunarodnom kriminalu.

Ratificiralo tek šezdesetak zemalja

Ima mnoštvo primjera koji pokazuju da je takav nadzor gotovo nemoguć. Povrh toga je i problem što je oružje roba koja se lako može koristiti i nakon dugo vremena, tada možda u krivim rukama. Na primjer, još početkom sedamdesetih je Sirija kupila njemačko-francuske protutenkovske sustave za pješaštvo i makar u međuvremenu ima i daleko boljih sustava, sada je velik broj tog još uvijek opasnog i učinkovitog oružja dospio u ruke terorista IS-a.

No glavni problem ovog međunarodnog sporazuma jest što ga je i takvog kakav jest prihvatilo tek šezdesetak zemalja, smatra njemački političar van Aken. Već prilikom glasovanja su važne zemlje izvoznice oružja poput Rusije ili Kine bile suzdržane, a makar su ga potpisale, nisu ga još ratificirale niti zemlje poput Sjedinjenih Američkih Država ili Brazila.

Zanimljivo je da i predstavnik njemačke industrije oružja Adamowitsch želi da se više zemalja priključe ovom sporazumu, ali to nimalo ne čudi Michaela Aschkenazija. On je djelatnik Međunarodnog centra za konverziju iz Bonna BICC i objašnjava nam motive njemačkih proizvođača: "Neke zemlje zapada žele iste uvjete na tržištu oružja sa zemljama kao što su Kina, Rusija, Ukrajina i tako dalje. Sve one prodaju (oružje) u čitav svijet, bez da ikome polažu račune ili da se brinu za humanitarne posljedice takve trgovine."

Utoliko je znakovito da kod pregovora o ATT-u izaslanstvo njemačkog Ministarstva vanjskih poslova nije bilo sačinjeno od stručnjaka za međunarodno i humanitarno pravo, nego od članova gospodarskog odjela Ministarstva. U Berlinu u tome ne vide nikakav problem jer u "njihov resor" spadaju svi sporazumi kojim se regulira svjetska trgovina.

Ipak, njemački proizvođači oružja ne žele samo da se sporazumu priključe izvoznici, nego i mogući uvoznici oružja - bez obzira odakle, a onda možda i iz Njemačke. Adamowitsch to ovako formulira: "Dobro je da osobito u zemljama u razvoju postoje pravni okviri u kojima te zemlje trebaju politički odlučiti o izvozu i uvozu oružja. To svim stranama daje veću pravnu sigurnost i nadamo se da će to voditi manjoj zlouporabi u poslovima s oružjem."