Treći svijet u Transilvaniji

Ožujski dani su u ovom dijelu Rumunjske ledeni, živa se u termometru neka jutra još spusti i do minus 12 stupnjeva. Tek za nekoliko tjedana će se otopiti snijeg i led, tek onda nadničari mogu početi tražiti posao na njivama lokalnih seljaka. Čekaju tako i Romi u selu. U dugim zimskim mjesecima žive od socijalne pomoći - obitelj s troje djece dobije stotinjak eura, u to je već uključen dječji doplatak. Nitko si ne može priuštiti novac za ogrjev. Ljudi skupljaju u šumi suhe grane kako bi zagrijali svoje male kolibe. Djeca prijepodne idu u školu. Žene kuhaju na željeznim pećima žgance ili krumpire, uz njih se jede svježi sir, luk i ponekad mali komadić slanice. Muškarci se tu i tamo odu zgrijati u seosku birtiju, uz šalicu kave.

"Molim Vas", kaže Janos Grancsk, 'Bulibaša', neka vrsta najvišeg predstavnika Roma u selu, "možete li se pobrinuti da dobijemo drvo za ogrjev?" Onda se raspituje za mogućnost posla u Njemačkoj: "Sve ćemo raditi, na gradilištima, u poljoprivredi, sve!"

Romski slum

U Sancraieniju, selu u istočnoj Transilvaniji, živi oko 2.500 žitelja. Većina ih pripada mađarskoj manjini, ali je deset posto Roma. Općina nije bogata, ali je financijski u boljoj situaciji nego većina drugih sela u kraju jer ima jednog jakog poslodavca: poduzeće koje puni mineralnu vodu "Perla Harghitei" i zapošljava oko 250 ljudi. A tu je i nekoliko malih pilana.

Romi, međutim, ne osjećaju ništa od toga skromnog blagostanja. Oni žive u najdubljem siromaštvu, onakvom kakvog poznajemo iz zemalja Trećeg svijeta, ali za koje ne bismo rekli da postoji u jednoj članici Europske unije. Jedan dio Roma živi u naselju sličnom slumu odmah uz seosku glavnu cestu, u trošnim drvenim kolibama kroz čije zidove zavija vjetar, zajedno s kozama, kokošima i psima. Oko stotinjak ljudi dijeli jednu jedinu slavinu, kanalizacije nema, na rubu pojedine parcele improvizirani poljski zahodi. U jednoj maloj sobici živi i do deset ljudi, u većini prostorija su samo kreveti, jedna peć i stol.

Uza sav taj jad su u srpnju 2009. Romi u Sancraieniju postali meta rasističkih napada. Nakon obračuna s noževima između jednog Roma i jednog Mađara mađarski stanovnici sela su zapalili jedan sjenik, opustošili romske kolibe i čak privremeno protjerali Rome iz sela. Samo zahvaljujući intervenciji policijskih snaga izbjegnuto je krvoproliće. Bilo je to prvi put, zajedno s jednim sličnim slučajem u susjednom selu, da je nakon pogromskog vala nasilja nad Romima početkom 1990-ih u Rumunjskoj ponovno došlo do ovakvih incidenata.

Različita mjerila

Rom koji je nožem napao svog mađarskog sumještana kasnije je osuđen na devet godina zatvora, protiv mađarskih palikuća i nasilnika nije pokrenuta niti istraga. Seoski načelnik Ernö Szekely je, osim toga, primorao predstavnike Roma u selu da potpišu takozvani "Pakt za mirni suživot". Romi su se morali obvezati da će se "ponašati civilizirano" i privremeno su se morali odreći uzgajanja životinja.

Odmah nakon antiromskih izgreda je u selo počela redovno dolaziti jedna socijalna radnica i medijatorica, danas 40-godišnja Emese Joni. Diplomirana sociologinja, i sama Romkinja, živi u obližnjem gradu Miercurei Ciuc. Selo poznaje već dulje vrijeme: od 2006. je bila u redovnom kontaktu s mjesnim Romima.

Nakon izgreda 2009. godine boravila je u selu nekoliko sati svakoga dana - ispočetka na volonterskoj osnovi, a ubrzo nakon toga i s radnim ugovorom koji joj je ponudilo Općinsko vijeće. Savjetovala je Rome u selu u svakodnevnim problemima s kojima se suočavaju, prosvjećivala Romkinje o seksualnosti, kontracepciji i planiranju obitelji, organizirala im posjete liječniku, različitim institucijama, pomagala im prijavljivati djecu za školu, a za odrasle je organizirala i tečaj za učenje čitanja i pisanja. Prije svega je, međutim, uskakala kada je trebalo posredovati u sukobima među susjedima.

Romska dobročiniteljica

Ubrzo su se vidjeli prvi plodovi njezinog rada: Emese Joni se, na primjer, pobrinula da po prvi put sva romska djeca budu cijepljena. Neke odrasle Romkinje i Romi su naučili čitati i pisati. Osim toga u kratkom roku su sva romska djeca počela redovno pohađati školu. No, onda je u siječnju ove godine Emese Joni istekao ugovor na određeno vrijeme, a gradske vlasti joj ga nisu produžile. Službeno objašnjenje je glasilo: zato što je počela raditi drugi posao. I doista je Emese Joni od početka godine povjerenica za Rome grada Miercuree Ciuc. Ali posao u Sancraieniju je bila spremna obavljati i dalje. Sada će im - tako je obećala Romima u selu - ostati na raspolaganju kao savjetnica na volonterskoj bazi.

Čini se, međutim, da bi je se neke osobe u selu rado riješile. Seoski načelnik Erno Szekely kaže kiselo: "Ne mogu reći da nama gospođa Joni nedostaje." On ne vidi nikakav smisao u socijalnom radu. A što je s Romima? "Sve je u najboljem redu", kaže Szekely. "Većina Cigana se prilagodila i promijenila ponašanje. A u određenom smislu uvijek ostaju ono što jesu - Cigani."

Emese Joni ovakve rečenice ne želi komentirati, ali se vidi da je rastužuju. Ona je ponosna na svoj rad, na male napretke koji su postignuti, ali svjesna je i svojih granica: "Ono što sam ja učinila bio je tek početak, pomoć da se Romi pomaknu sa samoga dna. A treba još puno da  ovakav angažman urodi pravim plodovima."

Jedan projekt u Sancraieniju će Emese Joni nastaviti voditi i bez plaće: prošle jeseni je deset najboljih mađarskih učenica i deset najboljih Romkinja od 6. do 8. razreda seoske škole za nagradu dobilo sudjelovanje na jednotjednom muzičkom i plesom logorovanju. Projekt je financirala jedna zaklada i bio je veliki uspjeh. Ovoga proljeća su na redu dečki. "Dugoročno mi je želja da se stvori prijateljstvo između Mađara i Roma, da ne odrastaju u međusobnom sukobu", kaže Emese Joni. "Ako ova nova generacija dođe do te razine da se može zajedno zabavljati, igrati i učiti, onda jednog dana više neće biti jaza između Roma i ne-Roma", zaključuje ona.