Treba li nam slobodna trgovina s Južnom Amerikom?

O dogovoru slobodne trgovine Europske unije i država MERCOSUR – Argentine, Brazila, Bolivije, Paragvaja i Urugvaja u čijem je glavnom gradu sporazum konačno zaključen su neki djelatnici ministarstava i u Europi i u Južnoj Americi počeli raditi još kao početnici i praktikanti, a sad se približavaju mirovini. Četvrt je stoljeća prošlo od prve ideje zone slobodne trgovine pa do ovog susreta u Montevideu. Na papiru, ova zona slobodne trgovine je doista monumentalnih razmjera: obuhvaća 700 milijuna ljudi iz 32 zemlje koji čine petinu gospodarstva čitave planete. Tu nije riječ samo o kavi ili soku od naranče (također je Brazil najveći proizvođač) kojeg upravo pijete, nego o 91% proizvoda na obje strane kojima će postepeno biti ukinute carine.

„Vjerujemo kako su otvorenost i suradnja pravi motor za napredak i blagostanje. Znam kako viju snažni vjetrovi u suprotnom smjeru, u smjeru izolacije i fragmentacije. Ali ovaj odgovor je naš jasan odgovor", izjavila je predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen u glavnom gradu Urugvaja.

Treba se moći i bez Washingtona

Tu je naravno mislila najprije na skorog predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, a njegova najava kako će nametnuti „100 % carina“ na robu iz Južne Amerike je i zemlje tog kontinenta navela da što prije potraže alternativu s onu stranu Atlantika. No „snažan vjetar“ protiv sporazuma s ovim državama Južne Amerike se vije i unutar Europske unije. Zapravo je već 2019. sporazum bio pred zaključenjem, ali je stavljen na led zbog ozbiljnih prigovora i od nekih članica Unije.

Najveći problem je poljoprivreda: diljem Južne Amerike ima plantaža većih i od nekih država Starog kontinenta, a uz tradicionalno mizerne nadnice južnoameričkih – praktično kmetova tih imanja, europski poljoprivrednici nemaju nikakve šanse. Nakon što su političkom voljom otvorena vrata poljoprivrednoj velesili Ukrajini, jednoj Francuskoj, Italiji ili i Poljskoj se ne čini dovoljnim što bi tim sporazumom onda mogli lakše svoje industrijske proizvode slati u Južnu Ameriku.

Ovim sporazumom su doduše predviđene i maksimalne kvote uvoza govedine, mesa peradi, ali i šećera iz tih zemalja Južne Amerike, ali prigovora ima još: zagovornici i ovog sporazuma o slobodnoj trgovini tvrde kako će on značajno povećati čitav BDP zemalja partnera, ali već se pokazalo kako takvi sporazumi manje koriste zaposlenima i potrošačima koliko „velikima“, dioničarima i ionako već basnoslovno bogatim plantažerima južnoameričkog kontinenta. Tu su i zaštitnici okoliša koji u ovoj trgovini vide „zeleno svjetlo“ europskim tvrtkama da još više sudjeluju u pustošenju prašuma Amazonije i uništenju tamošnjeg okoliša.

Treba to i prihvatiti...

Takvo „pametovanje" Europljana je doista bila prepreka i zemljama Južne Amerike prihvatiti taj sporazum. U njemu je ipak sadržana i obaveza pridržavanja zaštite okoliša i Pariškog sporazuma o klimi tako da je i predsjednik Brazila, Lula da Silva izjavio kako su „nakon mnogo godina intenzivnih pregovora sad imamo moderan i uravnotežen tekst" dogovora.

No sporazum o slobodnoj trgovini EU i zemalja MERCOSUR još treba prihvatiti s obje strane Atlantika. Eurozastupnica Zelenih, Anna Cavazzini misli kako je „veoma nesretan trenutak" u kojem je von der Leyen odlučila zaključiti ovaj dogovor. U Francuskoj je velika politička neizvjesnost i teško da Parizu odgovara još i takav udarac njenim poljoprivrednicima - već u četvrtak je francuski predsjednik Macron poručio predsjednici EK kako je taj sporazum u ovom obliku za Francusku "neprihvatljiv". Za kritičnu manjinu u EU kojom bi mogli zaustaviti prihvaćanje sporazuma će saveznika lako naći i u Poljskoj. Utoliko i Cavazzini misli kako „nije osobito mudro u ovim trenucima još više dijeliti Europu.“