Treba li dati prednost kršćanskim izbjeglicama?

"Uzimanje sirijskih kršćana pod zaštitu bio bi čin humanosti Njemačke", kaže Volker Kauder, predvodnik demokršćanskog kluba zastupnika u njemačkom parlamentu u svom članku u dnevniku „Frankfurter Allgmeine Zeitung“. Ministar unutarnjih poslova Hans-Peter Friedrich također se slaže s tim da treba dati utočište sirijskim kršćanima jer su oni suočeni s „ najvećim stupnjem progona“.

Kršćani pod pritiskom

Sirijska pravoslavna crkva je jedna od najstarijih crkava na svijetu. Neki od vjernika još uvijek govore aramejski, jezik Isusa Krista. Kršćani su oduvijek igrali i istaknutu ulogu u sadašnjoj sirijskoj arapskoj republici. Tako se u 40-tim godinama prošlog stoljeća na čelu zemlje nalazio jedan kršćanin, Faris al Kuri.

U Siriji kršćani i danas čine između 8 do 10 posto stanovništva. Otprilike dvije trećine pripada sirijskoj pravoslavnoj crkvi dok su druge velike grupe katolici i pripadnici tzv. Asirske crkve istoka. Pod vladom predsjednika Bašara el Asada oni su živjeli relativno mirno; u usporedbi s drugim arapskim zemljama, kršćani u Siriji su imali dosta slobode. Ali otkako je počela pobuna protiv vlade, režim kršćane pokušava prikazati kao pobornike središnje vlasti što ih u očima pobunjenika čini izdajicama.

Za političkog analitičara Ralpha Ghadbana, ovaj utisak je razumljiv. Kada su borbe u Siriji počele prije 18 mjeseci, većina kršćanskih crkvenih dužnosnika i poglavara stala je uz Asada. Ali, kako za Deutsche Welle primjećuje Ghadban, mnogi kršćani su od tad promijenili svoj stav: na primjer, novoizabrani kršćanski dužnosnik oporbenog Sirijskog nacionalnog vijeća, George Sabra, je pozvao na podršku pobunjenicima koji se bore protiv vlade.

Sirija- zemlja manjina

U razgovoru za Deutsche Welle, predsjednik Radne skupine njemačkih kršćanskih crkava, biskup Friedrich Weber, je ponudo podršku prijedlogu da se sirijskim kršćanima pruži utočište: „Njemačka je zemlja oblikovana kršćanstvom. Oni su naša braća i sestre, bliski su nam, tako da imamo posebnu dužnost zauzeti stajalište i da ne budemo ravnodušni.“

No ima i onih, među kojima je i Ghadban, koji se snažno protive ovakvom selektivnom pružanju utočišta: „ Davanje posebnog tretmana ovoj grupi jedino dolazi u obzir mogućnost ako se utvrdi da su oni sustavno progonjeni kao vjerska skupina. No za to ne postoje indicije kako od lokalnih kršćana tako ni od samog Rima.“ Ghadban, rođeni Libanonac, koji je 40 godina radio i živio u Njemačkoj, zahtjeva da se kršćani ne tretiraju drugačije od drugih izbjeglica. On kaže da je Sirija oduvijek bila zemlja manjina: Kurdi, Druzi, kršćani, aleviti, i mnoge druge religijske i etničke grupe su živjele u zemlji zajedno stoljećima, uglavnom u miru.

Lokalna podrška

Situacija u Siriji zaista nije lako razumljiva za one izvana: postoje kršćani koji zaista podržavaju Asadove trupe kao i oni koji su se pridružili pobunjenicima. Promatrači kažu da Asadove snage ciljano napadaju kršćane, dok su oni u isto vrijeme izloženi i odmazdama islamista u izbjegličkim logorima.

Ipak, dovođenje kršćana u Njemačku i druge europske zemlje bi, kako smatra Ghadban, biti posljednji izbor. Tijekom njegovog sedamnaestogodišnjeg rada s izbjeglicama, on je naučio da je mnogo korisnije podržavati izbjeglice u blizini njihovih domova, u ovom slučaju u logorima u Jordanu, Turskoj i Libanonu. „Prvo, to stoji manje nego kad ih financiramo ovdje u Njemačkoj , a drugo to je dobra investicija jer se oni mogu poslije vratiti kući, nakon što se rat završi. Ovo je bolje za Siriju, nego da je oni jednostavno zauvijek napuste.“

Friedrich Weber se djelomično slaže s Ghadbanovim tvrdnjama. „Da, i mi također čujemo ovo isto od njih. Zato mnogi ostaju u lokalnim kampovima, unatoč otmicama i progonjeniju. Početna pomoć mora dospjeti tamo. Povrh svega, kršćani su često visoko obrazovani i zbog toga naročito važni za obnovu zemlje", zaključuje Weber.