Trauma nakon "homo-izlječenja"
30. kolovoza 2018
Mathew plače, suze teku niz njegovo lice. Upravo je svom ocu rekao nešto što o njemu nitko drugi nije znao. Jer se bojao bilo kome pričati o tome. Ali ove je subote došao trenutak i za to. 16-godišnji Mathew se posvađao s drugim učenicima u svojoj srednjoj školi. Nakon toga je pobjegao s nastave, iz straha – bojao se da će oni saznati njegovu tajnu. Mathew je bio gay, više su ga privlačili muškarci nego žene. I njegov je otac trebao biti prva osoba s kojom će popričati o tome.
Njih dvojica vozili su se autom kroz njujorški kvart Brooklyn. Mathewov otac se parkirao zu cestu kako bi porazgovarao sa sinom. „Njegova je reakcija bila divna“, priča danas 30-godišnji Mathew. „Rekao mi je da me voli bez obzira što se dogodilo.“ Mathewu je bilo lakše. Bila je to upravo ona reakcija kojoj se nadao. Ustvari je uvijek bio bliži svojoj majci, ali svoju osobnu tajnu je najprije ispričao ocu. „Mislio sam, ako postoji netko tko me može zaštititi, onda je to on.“ Ja ću se pobrinuti, rekao mu je tada otac. Mathewu u tom trenutku nije bilo jasno da će ga otac kasnije poslati na terapiju čiji je cilj bio da ga „oslobodi“ njegovih homoseksualnih sklonosti.
Stigma i predrasude
700.000 ljudi u SAD-u tijekom svog života je bilo na jednoj takvoj terapiji. To pokazuju procjene Instituta Williams. Svaka druga osoba je bila mlađa od 18 godina. „Takozvana „reparativna terapija“ ima za cilj promijeniti seksualnu orijentaciju ili spolni identitet LGBT-osoba“, kaže Christy Mallory. Ona je za Institut Williams istraživala te terapije.
"Ljudi koji nude te terapije još uvijek misle da je homoseksualnost poremećaj koji se mora liječiti“, dodaje Mallory. Osim terapeuta takve tretmane nude i vjerski dušebrižnici, kaže naša sugovornica. „Crkva je sigurno veliki problem“, smatra i Mathew Shurka. "Za neke kršćane je grijeh bti homoseksualac ili lezbijka.“
57.000 mladih u starosnoj dobi između 13 i 17 godina trenutno posjećuje takve vjerske terapije, procjenjuje Williams Institute. U mnogim američkim saveznim državama su u međuvremenu na snagu stupili zakoni kojima se zabranjuje reparativne terapije koje se plaća. Vjerski tretmani su na drugoj strani često besplatni, odnosno nisu zabranjeni. Zahvaljujući zakonima oko 6.000 mladih osoba nije moralo otići na terapiju, pokazala je jedna studija. Da ipak toliko puno djece odlazi na terapiju, krivi su njihovi roditelji, mnogi jednostavno ne žele prihvatiti seksualnu orijentaciju svoje djece.
Homoseksualnost kao trauma
Mathew je odrastao u židovsko-konzervativnom okruženju, kaže kako mu je njegov otac (rođen u Izraelu) govorio kako će mu život biti težak ako bude „otvoreno živio kao gay“. I s tim strahom je bio spreman isprobati jednu terapiju. „Bio sam vrlo nervozan i osjećao sam strah“, sjeća se Mathew. Zajedno s ocem je odletio u Kaliforniju, gdje je, kako mu je on rekao, bila ordinacija najboljeg terapeuta s tog područja. Prvi je susret protekao dobro, Mathew se vratio u New York i počeo redovito telefonirati s terapeutom.
Njegova je terapija bila isključivo „govorna“, drugi sudionici reparativnih tretmana svjedoče i o puno goroj praksi. Neki su, kako kažu, morali gledati homoseksualne porno-filmove i pritom su bili izloženi elektroškovima. Homoseksualnost se tako povezivalo s negativnim osjećajem.