Tour de France – "Paklena utrka"

Za svakog vrhunskog biciklista Tour de France je kuluminacija sezone, stoga se intenzivno pripremaju za tu utrku, što nije čudo s obzirom na fizičke i psihičke napore koji ih u njoj očekuju. Od prije nekoliko dana u njemačkim se kinima prikazuje dokumentarni film oskarovca Pepea Danquarta pod naslovom "Höllentour" – "Paklena utrka", tako da gledatelji mogu zaviriti i iza kulisa te kultne utrke.

Na svim etapama tog najvećeg mehanizma stvaranja mitova suvremenog športa stoje gledatelji – nakon što su ih satima čekali ljudima su protagonisti utrke na dohvat ruke samo nekoliko sekundi. S druge pak strane milijuni televizijskih gledatelja iz dana u dan satima izravno na malim ekranima prate svaku od etapa. Na licima biciklista može se iščitati grč od napora, ali o tomu nitko ne govori. Tragične priče o izletanjima i padanjima, o sumnjama u samoga sebe i želji za pobjedom ostaju neizrečene. Na kraju se ponove dvije tri najznačajnije scene, usporenom snimkom prikaže se završnica etape, ukupan poredak, reklama i to je sve.

Pepe Danquart je ljudima ponudio trenutke koje se ne vide uz cestu ili u televizijskim prijenosima.

”Nada, čežnja, euforija, očaj, zagrizi i guraj dalje – otkriti to alegorijsko u nekoj utrci, to je bilo u fokusu mog filma. Htio sam napraviti priču za veliko platno. Sve to je veliki kino doživljaj, a to nisu nikakvi glumci – već stvarni junaci” ispričao je redatelj filma koji bi jednako tako mogao nositi naslov utrka boli, vožnja kroz drame, ili fascinacija pobjednika. U dokumentarcu ”Höllentour” Danquart prati vozače, njihove pomagače i pratitelje, nepojmljivu logistiku te velike priredbe u stalnom pokretu – njegove kamere ulaze u najintimnije sfere biciklista. Gledatelji dobijaju i odgovor na pitanje kada i kako pobogu mokre ako cijeli dan voze.

Objektiv ulazi i u njihove kupaonice, i kino publika, recimo, prati kako briju noge: ”...zapravo je pomalo perverzno što si brijem noge za slučaj ako padnem, ali..." priča pod tušem, pred kamerom Rolf Aldag – jedan od dvojice junaka koje je redatelj izdvajio iz cijeloga tima – njegov cimer je Erik Zabel, koji – dok se prepušta čudotvornim rukama timskog masera Dietera Rutenberga razmišlja: "Partner u sobi je strašno bitan, da postoji neka međuljudska osnova, da mu možeš ispričati povjerljive stvari, Rolf mi je već jedanaestu godinu partner u sobi, to je kao neki brak. – On ne hrče, prije nego što će zaspati diše nešto dublje, ali to je za sat vremena gotovo i onda mogu i ja zaspati. Da se zna tko drži daljinski od tv-a u rukama, tko ima moć..."

Na prošlogodišnjem Tour de Franceu, koji je bilježio stotu obljetnicu, tri tjedna je Pepe Danquart tim Telekoma pratio s tri kompletne snimateljske ekipe – stvarna borba između Ullricha i Armstronga za prestiž na kraju utrke za redatelja je bila sporedna stvar: htio je prikazati dvojicu junaka koji rade u timu, koji nisu veliki pobjednici – na putu pakla prošle je godine bilo svega – na samom početku je Andreas Kloeden pao i ostatak utrke vozio uz strašne bolove, da je na kraju morao i odustati, Zabel je pao u šestoj etapi, ali je ipak prošao kroz cilj, Aleksandar Winokurow odnio je pobjedu u jednoj etapi, tako da je Armstrongu i Ullrichu bio za petama.

"Bila je to stota utrka, a dramaturgiju nije mogao bolje napisati ni sam Hitchkock, rekao je Danquart: "Pratio sam momčad koja je pala već prvog dana, a kasnije su uslijedile etapne pobjede. Sam to nisam mogao bolje napraviti. Da sam sam mogao pisati scenarij i time utjecati na Tour de France onda bih ga napisao upravo tako."

Koliko je neprimjetno pratio bicikliste govori sam Aldag, odmah nakon premijernog prikazivanja filma u Bonnu: ”Objektiv kamere u nekom trenutku postala je nešto uobičajeno, bila je dio momčadi. Kasnije u filmu često sam bio iznenađen, da je to snimljeno, stvarno to više nisam registrirao."