'Topar tan! Vodi li ovaj put do Teherana?'

Nadomak Doboja u Klokotnici (Doboj Istok,FBiH) u dvorištu obiteljske kuće profesora njemačkog jezika i filozofije Jasmina Mujkića, grupa biciklista razgovara o pomoći Doboju. Dok se prepričava kako je ova katastrofa povezala ljude i navode primjeri dobrovoljaca koji su iz Federacije pohitali pomoći stradalom gradu, u dvorište ulazi veliki crni bicikl a njegov umorni vlasnik postavlja pomalo nadrealističko pitanje: „Topar tan. Vodi li ovaj put za Teheran“?

„Da, vodi - samo ravno“, prihvaća društvo šalu, ni ne sluteći da to i nije šala.

Neobičan gost na neobičnom mjestu i to baš u dvorištu profesora Mujkića - „hajdelberškog đaka“. Adrian Sebastian Käsdorg iz Münchena, završio je studij matematičke statistike, odjavio stan i 1. svibnja 2014. godine krenuo u avanturu. Za tri mjeseca biciklom namjerava proputovati nekoliko zemalja a krajnje odredište mu je glavni grad Irana. Dvadeset dana nije progovorio svoj jezik, putem sreće zanimljive ljude. Pridružila mu se Julia iz Toulousa (Francuska) ali je ostala u Ljubljani svirati harmoniku na ulici kako bi popravila budžet za putovanje. U BiH je ušao na graničnom prijelazu Izačić.

„Dnevno prelazim 50 do 90 kilometara, sve ovisi o tome kakav je teren. Nisam se fizički posebno pripremao, iako se bavim planinarenjem“, govori radoznalim mještanima dok „parkira“ bicikl koji sa opremom teži oko 50 kilograma. „Adrian, hoćeš li i kiselog mlijeka sa sirnicom, evo, ovo je mladi luk iz našeg vrta. On nije preplavljen. Jasmine, donesi mu jedan „franciskaner“ (njemačko pšenično pivo) neka se osjeća kao u Njemačkoj“, utrkuju se mještani u gostoprimstvu nakon samo nekoliko trenutaka od dolaska iznenadnog gosta. Adrian rado putuje, a ovaj poduhvat je želja upoznati druge ljude, kulture i i to sve vlastitom snagom, bez zagađenja okoliša.

„Poticaj je došao od jednog Britanca kojeg sam upoznao u Nikaragui. On već petu godinu putuje biciklom po svijetu. Imao je pravo kada je pričao o iskustvu i ljepoti ovakvih izazova. I zaista, događaji se smjenjuju velikom brzinom i ne stižem sve zapisati niti zapamtiti. Ali smatram da će iskustvo koje stječem obogatiti i mene i roditelje, prijatelje...“, kaže on.

Svi su me odgovarali od puta

“Da sam vjerovao medijima i prijateljima, nikada ne bih krenuo na ovaj put,. Svi su me upozoravali na opasnosti, a meni se događaju samo lijepe stvari“, prepričava svoje putešestije. „Imam veliko povjerenje u ljude. Svjestan sam da u ovakvom pristupu ima puno optimizma, romantizma, zanesenosti i idealizma. Bicikl vozim cijeli dan, umoran sam i onda pred nekom uređenom kućom pitam da li bi mi dozvolili da u dvorištu postavim šator za jednu noć. Neki mi to ne dozvoljavaju i šalju me dalje. Ja to sigurno ne bih tako kao oni, ali moram prihvatiti i drugačiji način razmišljanja”, zaključuje Adrian. Ipak, to su rijetki slučajevi koji ne mijenjaju njegov vedri pogled na svijet.
„Želim pobjeći iz grada, a u filozofskom smislu nastojim spoznati sebe. Samo na ovaj način mogu osam sati dnevno biti sam sa sobom“, kaže on.

U Hrvatskoj ga je zateklo nevrijeme. Kampirao je u dvorištima, morao je i gurati bicikl pored sebe jer je vožnja uslijed jakog vjetra bila nemoguća. U Doboju se nudio da pomogne u raščišćavanju grada ali mu je neki mladi vatrogasac zahvalio i rekao da nastavi svojim putem.

Zbog nevremena koje je zahvatilo nekoliko zemalja na njegovom putu, Adrian će ostati malo duže u BiH. Tako je jedan dan boravio i kod dopisnika DW-a, kaže da će ako zatreba sa zadovoljstvom staviti se na raspolaganje stožeru civilne zaštite. Dalje putovanje nastavlja prema Srbiji, Bugarskoj, Turskoj, Gruziji, Armeniji pa sve do Irana. Nazad će avionom u Berlin a potom nastavlja školovanje u Švedskoj. Ako vjerujemo da i sreća prati otvorene umove, onda se nadamo da je Adrianu na ovom putu neće nedostajati.