Tko plaća štete izazvane klimatskim promjenama?

Tko bi trebao platiti obeštećenje za sve veće štete izazvane klimatskim promjenama i prilagodbu klimatskim promjenama? Godinama se države oko toga prepiru. Zbog porasta temperature na Zemlji i porasta ekstremnih vremenskih neprilika, ova tema postaje sve važnija.

U tom kontekstu nekoliko tisuća predstavnika vlada, znanstvenika i članova civilnog društva trenutno se sastaje u Bonnu u Njemačkoj do 13. lipnja. Oni raspravljaju o prijedlozima za pregovore na sljedećoj Konferenciji o klimi koja se u studenom održava u azerbajdžanskom Bakuu.

Ovo su osjetljiva pitanja: Koje bi industrijske zemlje trebale platiti? Koliko bi novca trebalo doći iz državnih blagajni, a koliko iz privatnih poduzeća? I kako zemlje mogu transparentno pokazati kamo ide novac?

"Pitanja su toliko složena i toliko je zemalja uključeno da dva tjedna u studenom nisu dovoljna", kaže Petter Lyden, voditelj međunarodne klimatske politike u nevladinoj organizaciji Germanwatch. “Konferencija poput ove u Bonnu jako je važna za pripremu", dodaje on.

Rastući klimatski troškovi

Godine 2009. bogatije zemlje odlučile su izdvojiti 100 milijardi dolara (92 milijarde eura) godišnje do 2020. za pomoć zemljama u razvoju u ublažavanju i suočavanju s klimatskom krizom. Međutim, prema rezultatima provjere koju je uradio OECD taj je cilj prvi put ostvaren 2022. godine.

100 milijardi američkih dolara godišnje dobra je vijest, kaže Melanie Robinson iz think tanka Svjetskog instituta za resurse (WRI) u priopćenju za javnost. Ipak "financiranje je daleko od dovoljnog da bi se opravdali sve veći učinci klimatskih promjena u sljedećih nekoliko godina."

U Pariškom sporazumu o klimi države su se složile postaviti novi financijski cilj prije 2025. godine. Sada raste pritisak da se novčane isplate povećaju.

Prema studiji WRI-ja iz 2021. godine, financiranje suočavanja s klimatskim promjenama mora se povećati na nevjerojatnih pet trilijuna dolara godišnje do 2030. godine. Razlog: industrijske zemlje nastavljaju koristiti ugljen, naftu i plin. A kako temperature zbog toga rastu, toplinski valovi i suše, poplave i šumski požari rastu, uništavajući sve više i više mjesta širom svijeta.

"To nije samo trošak, to je investicija", kaže Joe Thwaites, stručnjak za klimatsku politiku u američkoj neprofitnoj organizaciji NRDC. "Čak i ako ulaganje dosegne trilijune dolara, uštedjet ćemo nekoliko puta veći iznos izbjegavanjem štete."

Tko bi trebao platiti klimatsku štetu?

Ostaje pitanje tko treba snositi troškove. Mnoge industrijske zemlje koje su se obvezale na financijske ciljeve također pozivaju druge zemlje s velikim industrijama da odrade svoj dio posla. Zemlje s najvećim emisijama u svijetu, poput Kine i Saudijske Arabije, dosad su bile izuzete jer ih Ujedinjeni narodi ubrajaju u zemlje u razvoju.

"Sada je vrijeme da se nešto poduzme. Potrebno nam je da više zemalja da pošten doprinos", rekla je njemačka ministrica razvoja Svenja Schulze na jednoj konferenciji o klimi održanoj u Berlinu u travnju. "Svi oni koji uzrokuju velike emisije, uključujući zaljevske države, uključujući Kinu, svi moramo učiniti više", poručila je ona.

Drugo važno pitanje je kako bi privatni novac mogao biti upotrijebljen za zaštitu klime. Thwaites kaže da države moraju prikupiti takva sredstva preko odgovarajućih poreza, propisa ili subvencija. Također, kaže on, vlade pregovaraju i provode novi financijski cilj, a ne privatni sektor.

"Iako svi dijelovi globalne ekonomije imaju ulogu u suočavanju s klimatskim izazovom, vlade se moraju smatrati odgovornima za svoje obveze”, naglašava Thwaites.

Dogovor o pravilima transparentnosti

Jedan od izazova u provedbi financijskog cilja je transparentnost.

Bez preciznih pravila o tome kako izvještavati o različitim vrstama financiranja, tumačenja između zemalja donatora i zemalja primatelja često su nejasna. Drugim riječima, novac koji je bio namijenjen npr. nekom razvojnom projektu mogao bi se iskoristiti za smanjenje emisija ili prilagodbu klimatskim promjenama.

Ovaj nedostatak jasnoće također je otežao da se shvati koje su zemlje ispunile svoja financijska obećanja.

"Razvijene zemlje imaju puno prostora za predstavljanje svojih statistika o financiranju suočavanja s klimatskim promjenama”, kaže Tom Evans, viši savjetnik za politiku u think tanku za klimu E3G. "To je dovelo do velikog nepovjerenja i skepticizma o tome hoće li se ciljevi doista postići", kaže on.

Novi okvir o pružanju transparentnosti trebao bi biti dogovoren na godišnjoj Konferenciji o klimi krajem godine. U budućnosti bi zemlje trebale koristiti jedinstvene smjernice za izvještavanje kako bi pokazale kako doprinose borbi protiv klimatskih promjena - i također s kojim financijskim sredstvima.

Pripremna konferencija u Bonnu otvara put za COP 29 u Bakuu

Šefovi država i vlada ponovno će putovati na Konferenciju o klimi u Baku kako bi pronašli politički dogovor. Na pripremnoj konferenciji, koja se održava u Bonnu svakih šest mjeseci prije summita, pregovarači zemalja sastaju se unaprijed kako bi razgovarali o tehničkim detaljima.

"Ovi tehnički aspekti ključ su dobrog sporazuma", kaže Evans. "Izazov u Bonnu je uvijek u tome da se dozna koliko se možemo približiti konačnom sporazumu, a da on ne postane obvezujući", kaže Evans.

Dok se u Bonnu obavljaju važne pripreme, visoki političari će morati u Bakuu donijeti konačne odluke o spornim temama. Oni će u Azerbajdžanu odlučiti što će biti s prijedlozima izrađenim u Bonnu.

Ovaj tekst je izvorno objavljen na njemačkom jeziku.