Tko ima vodu ima moć

Mezopotamija - močvara između Eufrata i Tigrisa bila je primjer biblijskog Edenskog vrta. Ljudi su se nastanili u Mezopotamiji i počeli kupovati zemljišta za obradu i uzgoj životinja. No, tisućljetnoj tradiciji bi uskoro mogao doäikraj, jer zemlji s dvije rijeke ponestaje vode. Zbog rasta broja stanovnika i potrošnje po osobi, za pokrivanje dugoročnih potreba na Bliskom istoku nisu više dovoljni današnji vodeni resursi, pokazalo je istraživanje turskog ministarstva vanjskih poslova. Uz to, zbog klimatskih promjena, suše su sve češće i ekstremnije. Ne pomažu ni projekti za izgradnju brana u Turskoj, Siriji i Iraku, koji zbog manjka vode u tim zemljama, lako postaju uzroci konflikata.

U 60-im godinama prošlog stoljeća te su tri zemlje htjele akumulirati vodu za kontroliranje suša i poplava. No ubrzo su se iz toga razvile hidroelektrane s ambicioznim planovima. Potražnja za vodom je premašila kapacitete izvorišta vode - time se i povećao potencijal za sukob između država. Tu se radi i o moći - koju ima onaj koji sjedi na izvoru. To je u ovom slučaju Turska, koja bi u budućnosti mogla postati regionalna sila koja vlada vodenim izvorima.

Turski projekt s branama nailazi na kritike

„Neke zemlje prodaju naftu. Mi ćemo prodavati vodu." Tu viziju imao je i bivši predsjednik Turgut Özal. Već 2004. Turska je zaključila odgovarajući sporazum s Izraelom, koji nikad nije proveden, a na koncu je 2010. ukinut.  Ali ambicije Turske time nisu nestale: trenutno ju kritiziraju zbog projekta s branama (GAP) u južnoj Anatoliji. On uključuje 22 brane duž Eufrata i Tigrisa, od kojih je većina već završena. Turska se time želi razviti, socijalno i gospodarski, i na jugoistoku. No, Sirija i Irak na to gledaju sumnjičavo.

Posebice je sporno korištenje Eufrata. Rijeka je od vitalnog značaja za Siriju, iz koje se pokriva oko 90 posto ukupnih sirijskih potreba za vodom. Turska je sa Sirijom 1987. potpisala sporazum o maksimalnom iskorištavanju vode. Od tad u Siriju pritječe najmanje 500 kubičnih metara vode u sekundi. Zbog suše u Iraku i Siriji, Turska je naknadno povećala protok za dodatnih 17 kubičnih metara u sekundi. Tri zemlje razgovarale su ponovno 2009. o količini vode - no bez uspjeha.

Turska kao vodena sila

Teoretski bi Turska obim zemljama uz pomoć brana mogla u svakom trenutku isključiti vodu. No, bi li to i učinila? Ovisio o kutu gledišta.

Turska stručnjakinja na njemačkom Institutu za pomoć u razvoju (DIE) Waltina Scheumann istražuje vodenu politiku Turske i pritom je posebno pogledala bilateralne i međunarodne sporazume. Ona pozitivno gleda na ulogu Turske: "Turska nikad nije iskoristila svoju poziciju u prošlosti." Turska je kooperativna u vodenoj politici.

Osnivač organizacije za zaštitu prirode u Iraku Azzam Alwash, vidi ulogu Turske drugačije. "Ta zemlja koristi svoju moć, za nju u pregovorima nema kompromisa. Turska nema međunarodne obaveze poštivanja ugovora." On svejedno misli da će se zemlje u toj regiji usuglasiti. Jer i Turska želi u EU - a kao kandidat mora prvenstveno riješiti pitanje vode s lokalnim stanovništvom. Oboje stručnjaka se slažu da je važno da sve stranke sjednu za stol. "Najbitniji su međunarodni obavezujući sporazumi da točno podijele vodu obiju rijeka.", kaže Alwash. Samo tako će se zauzdati konflikti.

Pročišćavanje otpadnih voda sprječava ratove

Drugu priliku da se smanji mogućnost sukoba Alwash vidi u učinkovitijem korištenju vode: "Poljoprivrednici u Iraku koriste se metodom koja se nije promijenila zadnjih deset tisuća godina." Tako poljoprivreda u Iraku koristi za navodnjavanje zemljišta 90 posto vode. "Problem u regiji nije samo količina vode, nego i kvaliteta vode.", objašnjava Scheumann. Otprilike 30 do 50 posto otpadnih voda na Bliskom istoku se ne pročišćava. S time se onečišćavaju i nestaju podzemne vode.

Taj problem nemaju samo Sirija i Irak, nego i razvijena Turska. Tursko ministarstvo okoliša je izračunalo da su za razdobljeizmeđu 2007. i 2023. potrebne investicije od oko 18 milijardi eura za izgradnju postrojenja za pročišćavanje otpadnih voda. Prema rezultatima Društva za poticanje gospodarstva German Trade and Invest (GTAI), samo 52 posto građana u Turskoj je bilo priključeno na kanalizaciju, dok je 2008. bilo samo 48 posto. Kad bi se pročišćavalo više vode, ljudi bi raspolagali s više pitke vode, a time bi se smanjio potencijal za sukobe među zemljama, kaže Scheumann. “Ako se može izgraditi postrojenje za pročišćavanje voda, nema potrebe voditi ratove."