Thomas i Muhamed još uvijek razdvojeni

14-godišnji Muhamed iz berlinskog naselja Neukölln, vrijedi za problematično dijete. Njegova dva starija brata, obzirom na niski stupanj obrazovanja, ne mogu dobiti posao i po cijele dane provode na ulici ne radeći ništa. No, u tome očito ne vide neki poseban problem. „Hej, Muhamede, zašto uopće ideš u školu?“, pita svakog jutra, na lošem njemačkom, jedan od dvojice mlađeg brata. „Zato što moram“, iznervirano mu odgovara mališan koji zapravo ništa toliko ne mrzi koliko školu. A nije ni čudo – nastavu većinom ni ne može pratiti, vrlo često ne razumije riječi koje učitelji koriste, no to ne priznaje. To bi mu ipak bilo preneugodno. Dakle, Muhamed šuti i jedini s kime razgovara je njegov kolega Ali. S njim razgovara na turskom.

Ova priča o Muhamedu je izmišljena. No, djece i mladih poput njega zapravo ima posvuda u Njemačkoj. Oni obično žive u problematičnim gradskim četvrtima kao što su Köln Mühlheim, Frankfurt Gallus i Berlin Neukölln, u ulicama gdje se većinski govori turski a ne njemački. Mnogi od njih imaju osjećaj da su njihovi učitelji od njih digli ruke. Odustali. Roditelji su nemoćni, ne znaju kako bi im mogli pomoći. Na školama koje pohađaju gotovo da i nema njemačke djece. Ona pak pohađaju neke druge škole, daleko od „problematičnih“ naselja, daleko od mjesta na kojima žive djeca poput Muhameda.

Poboljšati uvjete učenja na „problematičnim“ školama

Stručnjaci za obrazovanje ovaj široko rasprostranjeni fenomen nazivaju obrazovnom segregacijom. Riječ je ni o čemu drugom nego o razdvajanju djece, odnosno, učenika na temelju društvene i etničke pripadnosti i kriterija. Dok djevojčice i dječaci koji se primjerice zovu Murat i Hüliya, obično pohađaju srednje škole u trajanju od pet godina (Hauptschule) u četvrti u kojoj žive, roditelji djece po imenu Lukas ili Sophie, svoju djecu šalju uglavnom na najbolje škole u gradu, gimnazije koje završavaju maturom koja je opet uvjet za daljnje, visokoškolsko obrazovanje.

Ovim fenomenom su se nedavno pozabavili stručnjaci s odjela za znanstvena istraživanja pri njemačkoj Zakladi za integraciju i migraciju (SVR). Rezultat njihovog rada i istraživanja mogao bi se sažeti u jednoj rečenici: „Učenici koji pohađaju razrede u kojima se nalazi veliki broj djece s migracijskom pozadinom, iznadprosječno često su pogođeni lošim uvjetima rada i učenja“.

Znanstvenici su se tijekom istraživanja manje bavili temom zašto uopće dolazi do segregacije, već više time kako bi se škole ali i vlasti trebale odnositi prema ovom fenomenu. SVR navodi kako nikako ne bi bilo dobro a niti korisno Lukasove ili Sophijine roditelje političkim mjerama pokušati prisiliti da svoju djecu počnu slati na škole koje većinski posjećuju migranti. To bi naime moglo izazvati „veliki politički ali i socijalni otpor“. Prema njihovom mišljenju, trebalo bi jednostavno poboljšati uvjete rada i učenja na ovim školama.

Zahvaljujući dopunskoj uz njemačku – položena matura

Opća škola (Gesamtschule) Berthold Brecht u Bonnu, nalazi se u četvrti koja baš i ne pripada onim „boljim“ u ovom gradu. Više od jedne trećine učenika su djeca useljenika. Neki od njih u Njemačkoj ne žive dugo, no ima i onih koji su ovdje rođeni ali kod kuće, s roditeljima razgovaraju na jeziku zemlje podrijetla.

Voditelj ove škole, Reinhold Pfeifer stoga veliku važnost polaže upravo dopunskim nastavama njemačkog jezika. Naime, do mature mogu doći samo oni koji savršeno vladaju njemačkim. „Naš princip je taj da s ovom nastavom počinjemo vrlo rano, od samog početka. Za nastavu njemačkog imamo na raspolaganju dva učitelja ili dvije učiteljice. Oni tada pojedine učenike izdvajaju i s njima još dodatno rade na dopunskoj nastavi u malim grupama“, kaže Pfeifer. Osim ove posebne nastave, ova škola nudi i takozvane internacionalne razrede koje pohađaju ona djeca koja gotovo uopće ne govore njemački. Ovdje je posebnost u povećanom broju sati njemačkog jezika.

Međutim, Diana Sahrai sa Sveučilišta Duisburg/Essen, koja se također bavi temom segregacije na njemačkim školama, navodi kako je ova dopunska nastava na spomenutoj školi u svakom slučaju hvale vrijedna, no usprkos tome ona izražava sumnju i kritiku. „Ako djeca ove internacionalne razrede pohađaju duže od jedne ili dvije godine, tada će njihovo znanje njemačkog ipak biti manje od znanja koje imaju druga djeca. Oni tako ostaju sama, unutar sebe, bez kontakta s djecom koja dobro govore njemački i bez šanse da ga poboljšaju“, kaže Sahrai. No, voditelje škole u Bonnu u ovom razdvajanju ne vidi ništa negativnog. Naprotiv. „Djeca koja pohađaju ove razrede toliko dobro nauče njemački da jedan veliki dio njih položi čak i maturu“, kaže on.

Znanstvenici Zaklade za integraciju i migraciju (SVR) u svakom slučaju apeliraju na njemačke škole i vlasti da poboljšaju uvjete učenja kako bi se poboljšale i šanse djece koja žive u takozvanim problematičnim četvrtima i naseljima. „Osim toga, ključnu ulogu igra i interkulturno otvaranje škole u smislu, da bi škole i nadležni uredi za obrazovanje upravo na ovo kulturno šarenilo trebali gledati kao na jednu vrstu obogaćenja a ne kao problem“, kaže voditelj SVR-a, Schneider.

To konkretno znači da bi se učitelje trebalo više senzibilizirati za ovo šarenilo. Osim toga, prema njihovom mišljenju, od koristi bi mogli biti i roditeljski sastanci i susreti koji bi se održavali na nekoliko jezika. Istodobno bi se trebale pojačati mogućnosti informiranja roditelja o izboru škole i načina poučavanja za djecu.