Thomas Brey: Balkan nije centar svijeta
12. prosinca 2020
DW: Kao njemački novinar desetljećima ste izvještavali o jugoistočnoj Europi, studirali ste njezinu povijest i jezike. Čak ste doktorirali na temu samoupravnog socijalizma Jugoslavije. Kako ste došli na tu ideju?
Thomas Brey: Početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća jugoslavenski model radničkog samoupravljanja bio je na glasu na Zapadu - počevši od Jusosa, to je omladinska organizacija njemačkih socijaldemokrata, pa do novih euro-komunista, spomenut ću tu samo Berlinguera u Italiji - svi oni su tražili treći put između kapitalizma i državnog socijalizma kakav je bio na primjer u SSSR-u. Jugoslavenski model bio je totalno in, kako se to danas kaže, i magično je privlačio ljude. Među njima sam bio i ja.
Kad sam doktorirao, zaposlio sam se u Njemačkoj novinskoj agenciji dpa - tražili su ljude koji su znali istočne jezike. Relativno brzo dpa me je poslao u inozemstvo. Danas to nije neobično, ali tada je to bila apsolutna senzacija za nekoga tko je bio mlad. Tako sam 1983. s 30 godina došao u Beograd.
Je li to bilo Vaše prvo putovanje tamo?
Ne, za Jugoslaviju me je već vezivala duga ljubav. Bio sam tamo skoro svake godine, još od kraja 60-ih, na proputovanju prema Grčkoj svojom bubom, a i na odmoru. Apsolutno fascinantna zemlja, priroda, ljudi, kultura, povijest…
U to vrijeme za Jugoslaviju je vladalo veliko zanimanje zbog Titove politike, zbog nesvrstanih… dakle, zbog te specifične uloge između Zapada i Istoka. Ali to je bilo nešto za specijaliste, a ne tema za masovne medije. I to ne samo Jugoslavija, već cijela jugoistočna Europa. Uz rijetke iznimke, njemački mediji 80-ih godina tamo nisu imali svoje dopisnike. Ali, za dpa je Beograd još od 50-ih bio važan. Dok je većina dopisnika važnih zapadnih medija tada, baš kao i danas, bila u Beču.
Da, to je često slučaj. Zašto Beč?
Pa, kao što znate, Beč ima dugu tradiciju u vezi s jugoistočnom Europom, reći ću samo Habsburško carstvo. I tamo imate svu infrastrukturu, možete svuda letjeti, nemate tehničkih problema. Sve su to problemi koje imate na terenu, u Beogradu.
Ali, mi kao njemačka novinska agencija smatrali smo da je od bitne važnosti biti na terenu - i tada 80-ih kao i sada. Drugo je kad o Jugoslaviji izvještavate iz Budimpešte, kao što je to na primjer radio Frankfurter Allgemeine Zeitung ili kada o Jugoslaviji izvještavate iz Jugoslavije.
A onda naravno tu je i činjenica da mnogi dopisnici ne znaju jezike, pa su ovisni o indirektnim izvorima, o prijevodima ili izvorima na engleskom. Zbog toga dpa načelno šalje u inozemstvo samo ljude koji govore relevantne jezike. Zamislite da Politiku čitam svaki dan i da to moram raditi s prevoditeljem, koji mi govori koji je članak važan, a koji nije. To ne ide.
Odlično govorite i pišete srpskohrvatski. Govorite li i albanski, makedonski, slovenski?
Ne. Dakle, moj drugi materinski jezik je srpskohrvatski. To mi je bilo sasvim dovoljno u vrijeme Jugoslavije. Srpskohrvatski je bio lingua franca i svi su ga razumjeli i manje-više dobro govorili, Makedonci, Slovenci ili Albanci. Kao što je poznato, Kosovo je pripadalo Jugoslaviji i tamo su svi s kojima sam imao kontakte, predstavnici poduzeća, političari, znanstvenici - svi su govorili srpskohrvatski, svi do jednog. Danas morate tamo govoriti engleski, ako ne govorite albanski, poput mene.
Što ste zatekli u Beogradu 1983? O čemu ste izvještavali?
Dopisništvo je bilo u Beogradu, ali sam pokrivao i Albaniju, Bugarsku i Rumunjsku. U svim tim zemljama još uvijek je vladao teški komunizam. Tito je umro 1980. U Jugoslaviji je još uvijek bilo vrlo statično. Iako je ispod površine ključalo, partija je i dalje imala sve pod kontrolom. Nije bilo mnogo toga za izvještavanje.
Zanimljivo je postalo s pojavom nacionalizma, i to ne samo od izbijanja ratova, prvih neprijateljstava u Hrvatskoj 1991. To se osjetilo vrlo, vrlo rano, odnosno od sredine i kasnih 80-ih. EU je godinama pokušavao posredovati. Godinama se u Jugoslaviji radilo na reformi i preoblikovanju Jugoslavije. Bilo je kriznih sastanaka, bilo je prijetnji. Bilo je raznih stvari koje su pobudile zanimanje u inozemstvu. Od 1985. nadalje izvještavanje je postalo življe.
Da, postoji ono prokletstvo „dabogda živio u zanimljivim vremenima".
Ali znate, naravno i staro novinarsko pravilo - ne pišemo o avionu koji se nije srušio.
Ostanimo kod te slike. Avion se definitivno srušio 90-ih. Ali Vi niste bili ratni izvjestitelj, bili ste šef dopisništva. Kako ste izvještavali?
Od početka ratova u Jugoslaviji Beograd je za dpa bio centrala za vijesti - bilo da se radilo o tekstovima, fotografijama ili audio materijalu za privatne radio postaje. Moje kolegice i kolege su redovito bili na prvim crtama fronte ili na primjer u Sarajevu koje je godinama bilo pod opsadom. Tako se dogodilo i da je 1991. u Hrvatskoj moja kolegica bila s dopisnikom Süddeutsche Zeitunga, Egonom Scotlandom, kada ga je u jednom selu kod Siska ubio snajperist.
To su bila burna vremena. Koliko je Balkan danas zanimljiv za Zapad i njegove medije?
Promatrajući pažljivo stekao sam dojam da se inozemno zanimanje za regiju Balkana zaista dramatično smanjilo. Danas je Balkan regija za povjesničare, znanstvenike i novinare koji su specijalizirani. Ali mase ljudi u zapadnoj Europi sada nisu toliko zainteresirane za tu regiju. Zapravo, nimalo.
Da, to se primijetilo 2014. kada je bila kriza oko Ukrajine i kada su neki novinari govorili o prvom sukobu poslije Drugog svjetskog rata u Europi.
Da. Ipak mislim da zemlje jugoistočne Europe i prije svega tamošnje novinarstvo, ali naravno i politika, imaju veliki problem jer sebe pogrešno procjenjuju - imaju vrlo centristički pogled na svijet. Čak i intelektualci, dobro obrazovani ljudi misle da se cijeli svijet vrti oko Srbije ili Hrvatske. Sad ću preuveličati, ali, mnogi misle da je prvo na što Merkel, Macron ili Obama pomisle ujutro kad otvore oči - što ću danas raditi s Hrvatskom ili sa Srbijom? Mnogi to misle. I naravno i političari prenose takvu sliku.
U medijima se predstavlja kao da je Balkan u fokusu svjetskih političara, posebno u Srbiji ili Hrvatskoj. To je besmislica. Vrlo često ti moćni ljudi zapravo ni ne znaju što se događa na Balkanu. Najviši zapadni političari često koriste Balkan samo kao instrument da sebe stave u središte pozornosti. Ne zanima ih iskreno što se tamo događa. Svoja putovanja na Balkan, svoju politiku prema Balkanu koriste kako bi se kod kuće stavili u središte pozornosti.
Tako će to uvijek biti. Cijela ta regija je bila i ostala periferno područje. U fokusu se nađe samo kada se dogodi nešto dramatično, kao što je bio rat 90-ih ili je val migranata 2015. Takve stvari. Tada se ova regija vraća u središte svijeta. Ali inače zanimanje nije baš veliko.
Mi u Deutsche Welleu, naravno, prenosimo svaku riječ, svaki zarez Angele Merkel. Doprinosimo li time i mi ovom centrističkom pogledu na svijet?
Vrlo je moguće. Ali, na primjeru koji ste spomenuli, vaša zadaća i jest da ljudima prenesete to što je gospođa Merkel rekla o određenom problemu u jugoistočnoj Europi. Te izjave Angele Merkel vjerojatno nećete naći u uobičajenim medijima u Njemačkoj. Ovih dana na primjer u Bruxellesu je donesena preliminarna odluka da pregovori o pridruživanju s Albanijom i Makedonijom neće biti otvoreni ove godine, zbog blokade Bugarske. To je naravno bila velika stvar u toj regiji. O tome u Njemačkoj osim kratke vijesti tog dana nema ništa više. To uopće nije tema. Prirodno.
Ali vi kao medij za inozemstvo imate potpuno drugačiju publiku i vi to zaista dobro radite.
Što mislite odakle taj centrizam na Balkanu?
To je zato što je to desetljećima narativ, u školama, u medijima, kod političara. Kaže se - mi smo važni! Pa onda narativ o velikoj borbi Rusije i Amerike oko Srbije. Naravno, Rusija ima svoje sfere utjecaja. Naravno, SAD ima svoje sfere utjecaja. Ali da je neka od ovih zemalja jugoistočne Europe na neki način središte odnosa ove dvije velike sile, potpuno je apsurdno. A političari, koji vode te uglavnom male države - podržavaju taj centrizam, predstavljajući sebe kao da komuniciraju ravnopravno s velikanima svijeta.
A tu su onda i nacionalni mitovi ili zloupotreba povijesti u dnevnoj politici, koji stvaraju tu pogrešnu sliku. O Srbiji i Kosovu i manastirima da i ne govorimo… Da samo spomenemo trenutni spor između Bugarske i Makedonije, oko toga čiji je heroj Goce Delčev. Ili uzmimo višedesetljetni spor između Grčke i Makedonije oko pitanja tko može polagati pravo na Aleksandra Velikog. A u Grčkoj se stalno ističe što su sve antički Grci učinili za demokraciju u Europi i pritom uporno tvrdi da između ljudi poput Perikla u 5. stoljeću prije nove ere i današnjih Grka - postoji direktna veza. A to da je ta zemlja bila 400 godina pod Osmanskim carstvom i da su Albanci naselili Peloponez, potpuno se ignorira. Nažalost, takvih primjera ima na pretek.
Dr. Thomas Brey (1953) je od ranih osamdesetih pa do umirovljenja radio za Njemačku novinsku agenciju dpa, prvo kao dopisnik, a potom kao šef dopisništva za jugoistočnu Europu. Na više njemačkih sveučilišta predaje novinarstvo, piše publikacije. Upravo je izašla njegova Knjiga „Kvalitetno novinarstvo u jugoistočnoj Europi" nastala uz pomoć Zaklade Friedricha Naumanna za slobodu (FNF) koja je bliska njemačkim liberalima (FDP).