Bošnjaci u Parizu

"Žao mi je mladosti. Umjesto da danas uživa u ovom lijepom jesenjem danu, da vole i budu voljeni, sad su u ledu mrtvačnica. Kakva je to monstruozna ideologija koja je u stanju svoje ispunjenje naći u krvi i smrti. Pobjegao sam iz rata, a sad kažu i ovdje rat", žali se Edhem Bećirčić iz Sanskog Mosta, koji je izišao da vidi kakva je atmosfera "dan poslije". Složili smo se da još traje odjek strašnih događaja i da je ljudima zavladalo osjećanje nesigurnosti. Rekao je da se do ovog mjesta dovezao sa strahom neuobičajeno praznim metroom. "Bojiš se svakog ko uđe. Misliš: svako bi mogao iznenada početi da puca", kaže on.

Pobjegla iz rata a sad je i tu rat

Dvije Bošnjakinje koje su stajale u blizini imaju svoje viđenje događaja od petka 13. "Ja sam se ukočila od straha. Jučer se nisam usudila na posao, prvi put se dogodilo da ne odem. Metro devetka kojim idem na posao prolazi u blizini ove koncertne dvorane i nedaleko ili pored samih kafića u kojima su počinjeni atentati. Istina, metro ide ispod zemlje, ali možda baš zato se nisam usudila da pođem na posao", kaže tridesetogodišnja Mirzeta Dervišić, koja je u Francusku došla iz Prnjavora sa roditeljima za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini a sada radi u jednom samoposluživanju. "Uhvatila me je panika. Da se s prijateljicom ne nalazim svake nedjelje, ne bih ni danas nikud. Dvostruko me je strah. Prvo da ne ugledam teroriste s puškama u rukama, rekoše na televiziji da su gotovo sigurno iz islamske države, dakle muslimani. Otud drugi strah. Pošto sam i ja muslimanka, bojim se kakvih reakcija na nas. Istina, nisam tako nešto doživjela otkad sam u Francuskoj, čak ni u siječnju kad je bio onaj prethodni atentat, ali ovo je prešlo svaku mjeru. I strah je strah".

Sveprisutna nelagoda

Četrdesetogodišnja Sevleta Mutevelić iz Bijeljine, koja već više od dvadeset godina živi u takozvanom "socijalnom stanu" u predgrađu Saint-Denis, razmišlja slično: "Teško je danas biti musliman u Parizu. U četverokatnicu kojoj živim većina stanara su muslimani, iz Alžira, Maroka i Afganistana. Ja sam u toj zgradi jedina iz Bosne, ali ima nas još u okolnim zgradama. Nekada smo znali porazgovarati sa susjedima muslimanima, ali jučer jedva da se pozdravimo i samo klimamo glavom jedni drugima. Bojimo se terorista, koji su odreda odrasli u predgrađima, ali strepimo od nepovjerenja i sumnje, od toga kako nas vide Francuzi, kojih, doduše, u ovom kvartu u kojem živim i nema. Sve više smo izolirani ni krivi ni dužni," kaže ona.

Ove dvije Bošnjakinje su među stotinu buketa i svijeća položile svoje ruže, baš pored natpisa na komadu kartona: "Nećemo vas zaboraviti!" Zamoljene da se fotografiraju usplahirile su se i odlučno to odbile, kao prethodno i Edhem. "Taman posla, pa da nas prepoznaju…", rekle su.

Na trgu Trocadero, s čijeg platoa puca pogled na Eiffelov toranj, uobičajena nedjeljna atmosfera po lijepom danu. Stotine turista je ispunilo plato i slika ove znamenitosti Pariza kao da se ništa nije dogodilo prije četrdesetak sati. Jedan bračni par iz Danske fotografira svoju djevojčicu koja u rukama drži natpise i mijenja ih: mir, ljubav, sreća…