Teške riječi u Münchenu

Tako jasne optužbe sa Zapada jedva da su se čule i u posljednjim godinama postojanja SSSR-a i njenog socijalističkog carstva: „Danas Kremlj i Putin čine sve da bi uništili liberalni poredak, oslabili NATO, potkopali zapadne demokracije i razorili transatlantsko partnerstvo", izjavio je bivši potpredsjednik Sjedinjenih Američkih Država, Joe Biden.

Makar je to političar iz doba Obame, savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednika Trumpa, general Herbert Raymond McMaster je i svojim riječima potvrdio kako postoji potpuna suglasnost kako Rusija – opet – ugrožava Zapad. Od njega se čulo kako je Zapad suočen sa „revizionističkim silama" koje se već služe dezinformacijskim kampanjama i špijunažom. Doduše, McMaster isprva nije izrijekom spominjao Rusiju, ali kasnije je na odgovor jednog ruskog zastupnika iznio svoje mišljenje kako su računalni stručnjaci u toj zemlji ionako „svi zaposleni na napade na zapadne demokracije."

A onda i Rusi...

Niti ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov nije ostao dužan: ništa od toga nije istina i sve su to samo insinuacije. Ali zato je upozorio na „novo iznikli fašizam u Europi" i sve prisutnije neonaciste, a očito i on vjeruje političkoj propagandi ruskih medija pa je tako osudio i „potiskivanje jezika manjina" i zabrane „neugodnih medija" što se, misli i ovaj Rus, događa na Zapadu. Sve je to posljedica politike koju zagovaraju radikalni nacionalisti i u osnovi su neonacističke: „Trebamo znati, kamo tako nešto vodi", upozorio je ruski ministar vanjskih poslova.

Nisu nedostajale niti već uobičajene optužbe protiv zapadnog obrambenog saveza, proturaketnih sustava i proširenja NATO-a na istok. Ošinuo je i po Europskoj uniji kojoj „mora biti jasno" da je kontraproduktivno miješati se u politiku drugih zemalja i da je pogrešno države istoka postavljati pred dilemu da moraju birati između EU ili Rusije. „Nama je potrebna uračunljiva Europska unija koja će biti odgovorni sudionik", rekao je ruski ministar.

Neprimjereno čak i kao „osobno mišljenje"

U ovu već očitu netrpeljivost koja se i u Münchenu osjetila između Istoka i Zapada se pokušao umiješati trenutni njemački ministar vanjskih poslova Sigmar Gabriel. On je doduše naglasio kako to govori u osobno ime, a ne kao ministar vlade u Berlinu, ali i kada je riječ o sankcijama protiv Rusije zbog okupacije Krima i uplitanju u sukob u Ukrajini, „nije veoma realistično" da sankcije budu ukinute tek kad se potpuno provede mirovni sporazum dogovoren u Minsku. „Ako želimo napredovati, moraju se osjetiti koraci naprijed na obje strane". Najprije treba postići obustavu paljbe i povlačenje teškog naoružanja i „ako nam to uspije, moramo početi i postepeno ukidati sankcije."

Riječi Sigmara Gabiela nipošto nisu naišla na razumijevanje, osobito u njemačkim medijima: upozoravaju ga da tim svojim javno izrečenim „osobnim razmišljanjima" daleko prelazi ovlasti, čak i kada bi bilo jasno da će ostati ministrom vanjskih poslova u novoj vladi velike koalicije ako takva bude stvorena. Podsjeća se da to možda jest interes njemačke industrije i izvoznika, ali nipošto nije dogovorena politika niti Njemačke, niti EU. Njemačka je morala otrpjeti i ukor američkog predsjedničkog savjetnika za sigurnost kada je riječ o njenim poslovima sa zemljama poput Irana: „Tako im odmah možete gurnuti ček u ruke i reći; molimo vas, iskoristite taj novac za ubijanje", izjavio je McMaster.

Loši, a sada još gori odnosi Poljske i Izraela

Gotovo kao kruna ovih sukoba bio je i nastup poljskog premijera Mateusza Morawieckog: nakon što je posjetio Berlin, sad je i u Münchenu pokušao prisutnima povratiti simpatije prema Poljskoj koje su ozbiljno ugrožene uplitanjem vladajućeg konzervativne i nacionalističke stranke PiS u pravosuđe i institucije civilnog društva. No njegovi napori su potpuno pali u vodu kada je pred novinarima morao odgovarati na netom usvojen zakon kojim se zabranjuje Poljake povezivati sa holokaustom i istrebljenjem Židova u toj zemlji.

No jedan od novinara je ispričao priču o njegovoj vlastitoj obitelji koju su za vrijeme rata Gestapou prijavili njihovi susjedi, Poljaci i koji su preživjeli samo zato jer su nakon toga odmah sve ostavili i pobjegli. „Činim li sada kazneno djelo ako sam ispričao tu priču? Što ste htjeli postići sa takvim zakonom?", pitao je Ronen Bergman koji piše i za New York Times. „Ne, ne morate se bojati nikakvih kazni ako kažete da je bilo i poljskih počinitelja", izjavio je poljski premijer, ali onda je i nastavio: „...baš kao što je bilo i židovskih počinitelja, ruskih počinitelja, ukrajinskih, a ne samo njemačkih."

Taj odgovor Morawieckog je posve u skladu najgorih nacističkih tvrdnji kako su si Židovi „sami krivi" za taj neviđen zločin. Zato je tek razjario ne samo dužnosnike u Izraelu odakle je i tamošnji premijer Netanjahu objavio kako je potrebno „hitno razgovarati" sa Poljskom o tom njenom spornom zakonu. Zapravo se i u Poljskoj čuju drugačija mišljenja i zahtjevi da se zakon promjeni: naravno da su građani Poljske potpuno u pravu kada netko kaže kako je Auschwitz „poljski koncentracioni logor" samo zato jer je to mjesto – zapravo Oświęcim u toj zemlji. Ali zakon kakav je donesen u Poljskoj je jednostavno „idiotski", kako se izrazila i jedna savjetnica poljskog predsjednika Andrzeja Dude.

Poljski premijer nakon svoje izjave, nije stajao na raspolaganje dodatnim pitanjima novinara i učesnika konferencije o sigurnosti u Münchenu. Neposredno nakon toga se još sinoć vratio u Varšavu.

aš(agencije)