Tetovaže kao grijeh?
16. studenoga 2010
Tetoviranje je oduvijek bilo jedan od načina uljepšavanja tijela koje su neki zdušno odbijali - a drugi pak bili veliki poklonici. No, čisto estetski razlozi nisu uvijek i jedini. Neki muslimani primjerice, tvrde da im njihova vjera zabranjuje tetoviranje. Nekoć u Bosni, u 19. stoljeću su roditelji katolici svoje djevojčice tetovirali, kako bi spriječili njihovo prisilno konvertiranje na islam. No, dok se neki i danas drže pravila da "pravi" muslimani ne smiju biti tetovirani, tetoviranje postaje sve popularnije među mladim pripadnicima ove vjeroispovijesti.
Obiteljske krize zbog tetovaže
“To je bila moja prva tetovaža, ovdje na donjem dijelu lijeve ruke piše moje ima a na lijevom ramenu imam sliku, tu su dvije ruke koje se mole. Ispod njih stoji: ´Samo Bog mi može suditi´. Poslije sam prešao i na leđa. Prvo sam dao istetovirati riječi ´No Mercy´, znači ´Bez milosti´, a kasnije su došle i slike koje su prekrile cijela leđa“, kaže Cemk Danesman stojeći ispred ogledala.
Gornji dio tijela mu je razgolićen. Polako se okreće na lijevo i desno i zadovoljno promatra tetovaže na leđima i rukama. 25-godišnji student ekonomije, očigledno je vrlo ponosan na svoje dobro istrenirano tijelo kao i na upadljive slike koje ga pokrivaju. Od prvog termina bockanja iglicama, prošle su u međuvremenu četiri godine. Ukupno ima pet istetoviranih slika, a uskoro će im se pridružiti i šesta. Prvi obrisi se već sada mogu vidjeti – dva prstena koja prolaze jedan kroz drugi, ispod njih njegovo ime i ime njegove cure. Ona sama nema ništa protiv Cemkove strasti prema tetovaži, no, njegov otac se tome jako protivio.
„To je na kraju čak gotovo i uništilo naš odnos.Doduše još uvijek se tu i tamo vidimo, pričamo jedan s drugim, poštujemo se, ali to više nije kao prije. Tetovaže su išle na štetu našeg odnosa, sada svatko ide svojim putem“ priča ovaj mladi Turčin.
Isključivanje tetoviranih iz vjerskih obreda
Njegov otac je veliki vjernik koji se jako drži muslimanskih pravila. Prema njegovom mišljenju tetovaža nema što tražiti na leđima njegova sina. „U islamu je to zabranjeno. Naša je dužnost da zadržimo tijelo onakvim kakvim ga je stvorio Bog, ne smijemo ga niti mijenjati a niti ozlijediti“, kaže otac.
Cemk ne dijeli doduše njegovo mišljenje ali ima za njega razumijevanja. „Shvaćam kad netko kaže: onako kako si dobio svoje tijelo, takvim ga moraš i vratiti. Ono ti je takoreći, samo iznajmljeno. U vjerskom smislu, stav je isti. I razumijem kad netko kao argument iznosi muslimansko načelo da se tijelu ne smije nanositi šteta – bockanje iglicama je šteta, odnosno, time se nanosi bol. To shvaćam i rekao bih da je to u biti doista jedan logični vjerski argument“, nagašava Cemk.
Prema mišljenju nekih drugih, nije u redu kada muslimanske zajednice odbijaju dozvoliti obredno pranje prije pokopa preminulim osobama koje su tijekom života tijelu dodali poneku tetovažu. U tom smislu, i Cemkov prijatelj Adnan Kötze, nema puno razumijevanja za ovakve stavove. I on je musliman i također tetoviran. On je rješenje za ovaj takozvani „sukob“ pronašao u svjesnom odabiru jednog religioznog, odnosno, vjerskog motiva. „Ja imam samo jednu tetovažu na lijevoj ruci. Motiv su dvije ruke koje se mole. One me uvijek podsjećaju na to da moram biti zahvalan za sve što imam jer uvijek postoji nešto što je puno gore. Zato sam uopće pristao na tetoviranje“, objašnjava Adnan.
Tetovaža (ni)je grijeh
No, za razliku od Cemka i Adnana, njihov dugogodišnji prijatelj Osman Hahali prema ovom obliku uljepšavanja tijela prilično je sumnjičav. Za 30-godišnjeg Albanca ono predstavlja grijeh. „Moja vjera mi to definitivno brani. Moja je obitelj od samog početka držala da to nije u redu i ja sam ovaj stav prihvatio. Dakle, na mojem tijelu nema tetovaže a niti će toga biti na tijelima moje djece“ odlučan je Osman. Vjeruje da će tetovirani motivi na tijelima njegove prijatelje učiniti nesretnima. On sam ne želi iz tog razloga sukobe u obitelji a svojim vjerskim uvjerenjima želi ostati vjeran.
No, i Cemk i Adnan sa svoje strane žele ostati vjerni svojim stajalištima i uvjerenjima. Prema njihovom mišljenju iza negativnog stava okoline prema tetovaži, stoji jedna velika doza fanatizma. „Među onima koji su protiv tetoviranja su i oni koji misle, ako su jednom bili na hodočašću u Meki, da mogu sada držati moralne prodike i zabranjivati obredno pranje prije pokopa. No, ono što oni kažu me ne zanima, ja im kažem da je to moje tijelo i da ja odlučujem. Čak i ako time činim grijeh, snosit ću sam za to odgovornost. A da li sam tetoviran ili ne, to sigurno neće biti odlučujuće da li ću na kraju otići u raj ili ne, to je stvarno smiješno. Za to postoje mnogi drugi kriteriji“, s osmjehom završava Cemk.
Autor: Murat Koyuncu / Željka Telišman
Odg. ur.: S. Matić