Teroru nema kraja

Poslije stravičnog napada u Nici prošlog ljeta, izgleda da se pojavio novi model terorističkih napada u Europi: radikalizirani pojedinačni izvršitelj ubija uz pomoć najjednostavnijih sredstava, najčešće vozilima i noževima. To je izvjesna forma nisko tehnološkog terora, kojem nije potrebno ni komplicirano sastavljanje bombi, ni eksploziv, niti automatsko oružje.

Napadači pogađaju sa smrtonosnom sigurnošću svoje ciljeve jer im je jedino stalo do broja žrtava. Identitet ubijenih je izgleda proizvoljno izabran, pa čak i ako su muslimani među njima, kao što se to dogodilo u Nici ili u Bruxelessu. Ne radi se dakle čak ni o ubijanju tzv. „nevjernika". Radi se jednostavno o ubijanju.

Bajka o „neprivilegiranima"

Još od napada u Francuskoj prije dvije godine traga se za motivima počinitelja. Dugo je bio na snazi model tumačenja „socijalnih radnika", prema kojem diskriminacija i ekonomska marginalizacija predstavljaju uzroke terorizma. Nema sumnje da su predgrađa francuskih gradova zapostavljena. Siromaštva i nepravde isto tako ima i u vjerojatnom mjestu stanovanja jučerašnjeg počinitelja – u Birminghamu. Međutim, toga ima svugdje na svijetu, a da ljudi ipak ne posežu odmah za oružjem kako bi pobili svoje susjede.

Najnoviji rezultati istraživanja pokazuju drugačiju shemu. Počinitelji su uglavnom sitni kriminalci u potrazi za smislom svoje egzistencije. Oni svom promašenom životu žele podariti okrutni sjaj tako što se profiliraju kao masovne ubojice. Kada to navodno povežu s višim ciljem u „svetom ratu" ili u obrani časti Alaha, onda te promašene egzistencije vjeruju da tako stvaraju svoj identitet.

Niti jednom bogu nisu potrebna ubojstva

Jesu li su ta zlodjela na bilo koji način povezana s islamom? Pokolj nevinih je, bez sumnje, perverzno tumačenje muslimanskih učenja. A masa miroljubivih vjernika odlučno odbija da ih se dovodi u vezu sa svim tim. Ipak, to se ne može tek tako protumačiti. U toj religiji postoji sklonost ka smrtonosnoj podjeli na sekte– na primjer između sunita i šijita koje se politički instrumentalizira i vjerski opravdava.

Tu postoje neprevladani aspekti u islamu koji stoje na putu miroljubivom suživotu u svijetu. Je li je sada potrebna modernizacija te vjere, kao što predlažu jedni, ili naprosto razdvajanje od ubojitih stranputica i njihovih protagonista? To moraju odlučiti sami vjernici. Kršćani više ne idu u križarske ratove, pa bi i muslimani trebali iz svog naslijeđa prognati vjerski obojeno ubijanje. Naime, niti jednom bogu nisu potrebna ubojstva.

Ne postoji sigurnost

Policija i snage sigurnosti su u prethodne dvije godine obavljale sve bolji posao. U Velikoj Britaniji su čak bili ponosni na to do koje su mjere efikasno nadzirali islamističke grupe. Također, u Francuskoj i Belgiji danas se dobro surađuje, pa su mogle biti otkrivene razne terorističke grupe. Sada profili počinitelja pokazuju da su u pitanju isfrustrirani kriminalci koji su se gotovo neprimjetno radikalizirali. Ni najbolja kontrola ne može ući u njihovu glavu, pa će rizik ipak ostati sve dok perfidna ideologija „Islamske države" bude pronalazila sljedbenike. A vojna pobjeda nad bandom ubojica na Bliskom istoku mogla bi najprije zaoštriti problem.

Gradonačelnik Londona Saddiq Khan je, nakon napada, rekao da se ne smije dozvoliti podjela između kršćana, Židova, muslimana, Sikha i hindusa. Mržnji i želji da se ubija možemo se suprotstaviti samo našim tolerantnim životnim stilom i našom građanskom hrabrošću. Najjači signal protiv terora odaslan je sa svakog mjesta gdje se život bez straha nastavio dalje. To ne znači da počinitelje ne bi trebali nemilosrdno progoniti i prezirati ih iz dubine srca. Koliko god suosjećali sa žrtvama, počiniteljima ne smijemo pokloniti pobjedu nad našom liberalnošću.