"Nasilje proizvodi nasilje"
16. veljače 2017Mnogi poznavatelji Berlinala tvrde da se u sekciji Panorama berlinskog filmskog festivala, jednog od tri najveća i najznačajnija u svijetu, mogu vidjeti puno bolji filmovi nego u natjecateljskom programu. I za to imaju vrlo uvjerljivo objašnjenje: utrka za Medvjede je rezervirana prije svega za filmove s redateljima i zvijezdama koje će uz puno pompe i reklame prošetati po crvenom tepihu. Jer po tome se (na žalost) mjeri odjek festivala, to privlači medije, a onda i filmaše. Panorama, pak, pokušava dati presjek stvarnosti na raznim krajevima svijeta i veliki je uspjeh za makedonsku kinematografiju da se među 50 izabranih filmova ove godine našao film Teone Strugar Mitevske koji se bavi makedonskom stvarnošću. Ta stvarnost je, međutim, u varijacijama na temu, kaže u razgovoru za DW, dobrim dijelom zajednička cijeloj regiji bivše Jugoslavije.
Deutsche Welle: Vaš film je inspiriran incidentom iz 2012. godine kada su na jezeru Smiljkovac ubijena četiri makedonska mladića, incidentom koji je etničke tenzije doveo do točke vrenja. Ali na početku filma, upućujući publiku na ovaj incident, kažete da ovaj film nije o tim mladićima? O čemu jest? Koji je link između ubijenih mladića i mladića u vašem filmu?
Teona Strugar Mitevska: Kada sam počela pisati scenarij, bilo mi je važno da to ne bude dokumentarac, reportaža ili istraživanje o tome tko je, koga, što... Za mene je bilo važno progovoriti o mladim ljudima i životima koji su izgubljeni bez potrebe. Taj aspekt priče me emocionalno najviše pogodio i "iskoristila" sam smrt tih nevinih života na neki način kao izgovor za razgovor o nečemu dubljem u našem društvu, socijalnim, kulturnim, političkim aspektima i sredini u kojoj ovi mladi ljudi funkcioniraju, u kojoj su odrasli, u kojoj žive.
Uloga očeva
Dečki u Vašem filmu su grubi, agresivni, nasilni. U svim odnosima. Odakle potječe to nasilje?
Mislim da globalno živimo u vrlo, vrlo grubom svijetu. Nasilnost između ljudi je možda veća nego ikada ranije, ne samo u Makedoniji i na Balkanu. Ja govorim općenito o svijetu u kojemu danas živimo. Moja teza je da nasilje proizvodi nasilje. I kako možemo stvoriti bolju budućnost za sve nas, za čovječanstvo, ako mlađim generacijama nudimo samo nasilje? Postoje različite vrste nasilja. Nasilje u ovoj priči je prije svega način na koji su ovi mladi ljudi povezani, na koji komuniciraju, koji je prilično nasilan. Na press konferenciji sam govorila o Hanni Arendt i njezinoj teze o banalnosti zla i nasilju. Kad ste okruženi nasiljem, nasilje postaje norma i ljudi se ne znaju ponašati na bilo koji drugi način. Mislim da je to tragično. Moramo naći dugačiji način za ići naprijed, nešto se mora promijeniti.
Upada u oči da vaši likovi stalno razgovaraju o očevima, ali da njih nigdje nema. Da se nigdje u filmu ne pojavljuju. To sigurno nije slučajnost...
Naravno da nije. To je zato jer su upravo oni povezani s takvom tradicijom o kojoj sam govorila, s nečim što je ranije postavljeno i od čega bismo trebali bježati. Ne bježati od naših očeva, nego stvoriti nešto novo ili rekonstruirati nešto što je prije funkcioniralo. Očevi za mene simboliziraju prošlost. I osobno ja kao žena koja je odrasla na Balkanu sve te stereotipe, te odnose, postavljene muško-ženske norme, to kako žena treba funkcionirati, a kako muškarac - sve je to za mene veliki hendikep.
Balkanu trebaju žene
Ali kako prekinuti taj začarani krug očeva i sinova, življenja tih starih i loših tradicija. Gdje je tome kraj?
Ja ne znam gdje je tome kraj. "Prije kiše" se na neki način bavi istom temom. A on je snimljen prije nekih 18 godina. Kada se 18 godina kasnije pogleda kako stvari funkcioniraju, moglo bi se zaključiti da se ništa nije promijenilo. Ali to nije istina. Ako budemo počeli razgovarati s tim mladim ljudima, počet ćemo se preispitivati i postavljati prava pitanja: tko sam ja? Što sam ja? I kako da izađem iz ovog začaranoga kruga? Ne znam kako. Mislim da svatko na svoj način, svatko korak po korak, na svoj način, može nešto napraviti za napredak.
Jedan od ženskih likova u Vašem filmu kaže kako je negdje pročitala da budućnost Balkana pripada ženama? Je l' i Vi to mislite? Da bi rješenje koje bi donijelo napredak bilo više žena na pozicijama moći na Balkanu?
Definitivno mislim da jest. A kad kažem više žena na pozicijama moći, ne mislim na to doslovno samo žene, žene, žene... Jednostavno se radi o drukčijem načinu razmišljanja, drukčijem pogledu. Što je važno? Nije važan novac, nije važan automobil. Važna je ljubav, biti čovjek i dati doprinos svom okruženju. To je temelj života. Moramo se okrenuti prema samima sebi. Na Balkanu se vrijednost pojedinca mjeri kroz materijalnu dobit, što je totalni apsurd. Imaju li žene više osjećaja za to i hoće li ponijeti svijet više u tom smjeru? Možda da da, ja stvarno vjerujem u to.
Vi u Vašem filmu dotičete mnoge bolne teme u makedonskom društvu i na Balkanu, između ostaloga i problem etničkih tenzija. Dojam koji se stječe kada se gleda Vaša priča je i da su te etničke tenzije dio stereotipa koji se preuzimaju i prenose s generacije na generaciju.
Da. Definitivno. Mi plivamo u apsurdima. Živimo u apsurdnima. Mi smo naučeni mrziti i učimo nove generacije da se mrze. Da nemaju tolerancije za nekoga tko je druge vjere ili druge nacionalnosti. To je neki standard ponašanja i nitko ne postavlja pitanja o tome. Što to znači? Zašto da ne mogu biti prijatelj ili biti zaljubljen u Turčina ili Albanca? U Makedoniji je strašno. Živimo već godinama u društvu koje je potpuno podijeljeno. Albanci žive na jednoj strani, Makedonci žive na drugoj strani. To je apsurd i ne znam kuda to vodi.