Tajna ubojice s kišobranom

Nakon što je novinar Hristo Hristov u Bugarskoj 2007. sudskim putem dobio pravo na uvid u akte Francesca Gulline, cijeli svijet je saznao: ovaj Talijan je od 1971. radio kao „agent Piccadilly" za zloglasnu bugarsku tajnu službu.

On je do danas ostao glavni osumnjičenik za „atentat s kišobranom", odnosno za ubojstvo bugarskog književnika i disidenta Georgija Markova 1978. u Londonu. Markov je bio otrovan, vjerojatno ricinom, a otrov mu je očito bio ubrizgan u nogu vrhom kišobrana na jednoj autobusnoj postaji u Londonu.

No tko je stvarno bio osumnjičeni Gullino? Jedna nova dokumentarna emisija danskog novinara Ulrika Skottea otkriva nevjerojatne detalje iz života tog seksualno poremećenog fašista i notornog prevaranta, koji je osumnjičen za nekoliko ubojstava.

Gullinova špijunska karijera je počela 1970. godine, kada je u Bugarskoj uhićen zbog krijumčarenja i ilegalne trgovine polovnim automobilima. Ubrzo ga je vrbovala tamošnja tajna služba i postao je njezin agent pod pseudonimom „Piccadilly". Najviši predstavnici bugarske tajne službe su 1978. u njegovu čast organizirali banket i upravo u trenutku ubojstva Markova on je po nalogu tajne službe boravio u Londonu. Svi tajni dokumenti o vremenu poslije toga odstranjeni su 1990. iz „akta Piccadilly" i uništeni. 1992. je tadašnji šef tajne službe Vlado Todorov zbog toga pravomoćno osuđen, a njegov nadređeni, tadašnji zamjenik ministra unutarnjih poslova general Stojan Savov počinio je samoubojstvo da ne bi morao svjedočiti pred sudom.

Fašist i pornograf

No ono što je promaklo bugarskoj tajnoj službi i otkriveno tek u Skotteovom filmu: Gullino je cijelog života bio deklarirani fašist. Njegov primjerak Hitlerove knjige „Mein Kampf" danas se nalazi na polici danskog novinara, isto kao i kalendar s Mussolinijevim fotografijama.

Gullino je bio poznat i po seksualnoj poremećenosti. On je kao dijete nekoliko godina proveo kod svoje tetke koja je vodila bordel. To ga je očito obilježilo, pa je cijelog života tražio kontakt s prostitutkama.  

Nekima je plaćao da se kod seksualnog odnosa umotaju u zastave s kukastim križem ili da poziraju u fašističkoj uniformi. Za takve i slične pornografske snimke Gullino je unajmio cijeli fotografski studio zajedno s tajnicom. Tamo se predstavljao kao fotograf i modni agent pa je u zamjenu za angažman od djevojaka i žena tražio pornografske fotografije ili seksualne usluge.

Danski novinar je prikupio više od stotinu takvih fotografija. Skotte je u razgovoru za DW ocijenio da su Gullinove seksualne sklonosti pored njegove građanske egzistencije i špijunskog angažmana bili njegov „treći život".

Lažni alibi i opovrgavanje optužbi

Gullinov odnos s prostitutkama ga je, kako je po prvi put pokazao Skotteov film, učinio sumnjivim u još jednom slučaju ubojstva: na Novu godinu 1989. u Kopenhagenu je ubijena prostitutka Hanne With. Na njezinom noćnom ormariću se nalazila jedna fotografija na kojoj ona jaše konja. Na poleđini je rukom bilo napisano: „Jahanje s Gullinom". Kada ga je policija ispitala, on je rekao da je u trenutku kada je počinjen zločin bio na jednoj proslavi, što su svjedoci koje je naveo telefonski i potvrdili. No svi oni su kasnije pred Skotteovom kamerom izjavili da nisu proveli tu večer s Gullinom i da ih policija uopće nije ispitala. Kako je nastao Gullinov očito krivotvoreni alibi danas više ne može rekonstruirati ni danska policija.

U veljači1993. Gullina su ispitali danska tajna služba PET i Scotland Yard. Istražitelji su u međuvremenu iz Bugarske dobili reducirane „akte Piccadilly" i ispitali su Gullina o ubojstvu Markova. On je „akte Piccadilly" nazvao lažnima te rekao da ne može objasniti podrijetlo krivotvorene putovnice s njegovom fotografijom koja se nalazila među dokumentima. On je priznao da je 1978. bio u Londonu, ali je naglasio da Markova nije poznavao i da ga nije ubio.  

Što zna danska tajna služba?

Istražitelji su ga morali pustiti jer nisu imali dokaze za njegovo sudjelovanje u ubojstvu kišobranom. No Skotte smatra da je to samo pola istine. Naime, informacije u koje su novinari imali uvid upućuju na to da je Gullino predao važne informacije danskoj tajnoj službi PET. O kojim se točno informacijama radilo Skotte još nije doznao.

Gullino je očito zauzvrat mogao nesmetano otputovati u Austriju gdje je do kraja života dobivao svoju dansku mirovinu preko konzulata.

Otkud potječu nove informacije danskih novinara? Sve je počelo s Francom Invernizzijem, novinarom i Gullinovim prijateljem iz Kopenhagena. Nakon što je Gullino 1993. saslušan u vezi s ubojstvom Markova, dan kasnije se pojavio pred Invernizzijevim vratima. Kod njega je živio nekoliko mjeseci, jer je njegova tvrtka otišla u stečaj. Gullino je tada svom prijatelju ispričao svoju životnu priču i dao mu dokumente, zabilješke i fotografije.

Invernizzi je navodno trebao snimati film o „istinitoj priči o ubojstvu Markova". Pola godine kasnije Gullino je otišao iz Danske. Invernizzijeva ostavština je nakon njegove smrti poslužila kao baza za novi film, a Skotteov tim je 2021. razgovarao i s Gullinom u Austriji.

Kameleon Gullino

Dakle, tko je bio Francesco Gullino? Seksualno poremećeni fašist. Trgovac umjetninama. Tajni agent. Višestruki osumnjičenik za ubojstva. Notorni prevarant i lažljivac. Gullino je mogao biti sve i svašta, posvuda je nalazio prijatelje, za svakog je imao odgovarajuću priču i odgovore na sva, pa i na najneugodnija pitanja. Kako pokazuje novi materijal o njemu, među pričama, verzijama, poluistinama i lažima nemoguće je pronaći pravog Francesca Gullina.

Kako je sažeo Ulrik Skotte, Gullino je prije svega bio jedno: kameleon. I time rođeni tajni agent. Umro je u ljeto 2021. godine, sam u svojoj kući. Njegov leš je otkriven tek tjedan dana nakon smrti, nakon čega je spaljen i anonimno sahranjen. Neposredno prije smrti Gullino je još jednom nazvao danski televizijski tim. Novinari su kroz slušalicu čuli samo tiho hroptanje.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu