Aleksijevič: Put do slobode je dug

Bjeloruska dobitnica Nobelove nagrade za književnost Svetlana Aleksijevič napustila je svoju domovinu prije više od godinu dana. Tada je mislila da odlazi samo na nekoliko mjeseci. No još uvijek živi u Berlinu, gdje radi na novoj knjizi o događajima nakon spornih predsjedničkih izbora 2020. u Bjelorusiji.

Deutsche Welle: Gospođo Aleksijevič, što ste očekivali od predsjedničkih izbora 9. kolovoza 2020. u Bjelorusiji?

Svetlana Aleksijevič: Bila sam apsolutno skeptična. No smatrala sam svojom dužnošću izaći na biralište, mada je bilo jasno da je to potpuno besmisleno. Ja osobno, moram iskreno priznati, nisam vjerovala u moj narod. Činilo mi se da ljudi neće izaći na ulice i da ćemo nastaviti živjeti kao da je vrijeme stalo. Kada su nakon tri dana udaraca i ponižavanja, nakon zasljepljujućih granata i gumenih metaka koji s udaljenosti od deset metara lupe kao pravo streljivo, kada su nakon tri dana koja su potresla čitav svijet na ulicu izašle žene i za njima stotine tisuća ljudi, ja sam bila impresionirana. Svi smo bili oduševljeni.

Što Vas je tada najviše začudilo i impresioniralo?

Stotine uhićenika nalazilo se u zatvoru u Ulici Okrestina u Minsku. Moglo se čuti kako ih tuku. No njihovi roditelji su sjedili pred vanjskim zidovima i nisu činili ništa. Vjerujem da bi Gruzijci taj zatvor rastavili kamen po kamen. Ali naši ljudi su jednostavno samo čekali na svoju djecu.

Impresivno je bilo to što je na prosvjedima sudjelovalo tako mnogo mladih ljudi kojima smo svi mi uvijek rado prigovarali. I starija generacija se pobrinula za čuđenje. Ti događaji su bili tako jako povezani s ljudskim dostojanstvom i o tome želim pričati u knjizi. Ja sakupljam izričaje našeg dostojanstva. To je za sve nas važno, posebice sada, kada smo u rukama vojske i kada je uništeno civilno društvo. Ja ne bih govorila o porazu, nego prije o zastoju pokreta. Jer sve što smo doživjeli neće nestati. Ali put do slobode je, kako danas znamo, još dug.

„To su djeca junaka"

Danas mnogi tvrde da je bjeloruska revolucija izgubljena. Je li to tako?

Ne, ne mislim. Kao prvo tu je elita koja se okuplja u jednoj potpuno novoj kvaliteti. Tu je bjeloruski narod kojem su se otvorile oči. Ljudi neće nikada zaboraviti kako su sjedili u dvorištima i pili čaj, kako su zajedno išli na marš. Mnogi junaci moje knjige to kažu: „Mi smo živjeli od nedjelje do nedjelje i tamo skupljali tako mnogo energije da smo dobili čvrstoću." Mi smo počeli postajati nacija.

Kao drugo: sada se, doduše, ne može izaći na ulicu. Nešto se događa samo u našim glavama. Ali ljudi još uvijek očekuju promjene. Jednom će se sve promijeniti, ili na temelju sankcija ili zbog samog Lukašenka, jer on je sam sebi najgori neprijatelj. Mislim da će onda sve ići brzo.

Sada se ne smijemo zatvoriti u čahuru bespomoćnosti, nego se moramo pripremati za novo vrijeme. Moramo pomoći onima koji sjede u zatvoru, njihovim obiteljima i djeci. Ja se ne ustručavam reći: to su djeca junaka, najboljih od nas.

Rekli ste da ste danima prije svog odlaska pred svojom kućom promatrali male autobuse sa zatamnjenim staklima i policajce u civilu.

U rujnu 2020. pred mojom su kućom deset dana bile snage sigurnosti u civilu. (…) Jednom ili dvaput k meni su došli veleposlanici europskih država, ukupno 18 osoba. Kasnije su na smjenu provodili noći kod mene. Ja sam svima njima jako zahvalna na tome, i na svemu što su učinili za sve nas.

Kada sam odlazila nisam bila sama, pratili su me diplomati. Inače bi mi vjerojatno bilo jedva moguće otputovati. Zadržali su me oko sat vremena na granici. Uzeli su mi putovnicu. (…) No na kraju su me pustili da odem.

Kada bi Vam Lukašenkov režim jamčio sigurnost, biste li se tada vratili?

Takva razmišljanja i prijedloge sam već čula od diplomata, ali sam im odgovorila da je to nemoguće. Kako bih mogla pogledati u oči ljudima, koji su u Bjelorusiji morali ostaviti malu djecu i bolesne majke? Oni će ostati u egzilu, a ja ću ići kući? To si ne mogu zamisliti, to bi bila izdaja.

"Nadam se da će se dogoditi finale"

Godinu dana radite na novoj knjizi. Na koja pitanja tražite odgovore?

Na mnoga. Jedno od njih je pitanje rata i mira. Jesmo li bili u pravu kada smo željeli spriječiti prolijevanje krvi? Svima postavljam to pitanje. Inače, ljudi tu nisu jedinstveni. Želim pisati o tome zašto mi još uvijek živimo kao u knjigama Aleksandra Solženjcina. Zašto smo kroz svoju cijelu povijest praćeni uhićenicima s plastičnim vrećicama preko glave? Zašto su neki ljudi skrivali demonstrante, dok su drugi vodili specijalne snage k njima?

I još jedno pitanje: mi ćemo morati živjeti s onima koji su nas tukli i mučili. Kako ih se može razumjeti, da se ne bi zapalo u mržnju? I tako dalje, i tako dalje… Odakle su došli svi ti divni ljudi koji su izašli na ulicu? Kako su postali to što jesu? Tko su njihovi roditelji? Meni je važno što je moguće više ispričati o njima.

Kako je pisati knjigu kada priča još nije završena i nedostaje finale?

Nadam se da će se finale dogoditi za vrijeme pisanja knjige.

Razgovor je vodila Vera Nerusch.

Svetlana Aleksijevič (rođena 1948.) je bjeloruska književnica. 2015. je dobila Nobelovu nagradu za književnost. Poznata je po svom oporbenom stajalištu prema Lukašenkovom režimu, ali se nakon dobivanja Nobelove nagrade iz egzila vratila u Minsk. Za vrijeme prosvjeda u Bjelorusiji 2020. bila je članica Koordinacijskog vijeća oporbe, čije je članove progonio bjeloruski režim. U rujnu 2020. Svetlana Aleksijevič je otišla u egzil u Njemačku.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu