Sve češća samoubojstva mladih u Njemačkoj

Kim je imala 15 godina kada je njezina majka Ulrike Wolf primijetila da nešto nije u redu, da njezina kćerka ima psihičke probleme. Kim je stalno sama sebi žiletima nanosila povrede, najčešće na rukama. Rane je skrivala noseći majice dugih rukava, tako da u početku nitko ništa nije primjećivao, kaže Ulrike."Kao roditelj ne znate što se događa.. Primijetiš da ti je dijete drugačije od druge djece, ali ne slutiš da se iza toga krije neka bolest. Misliš - ona je jednostavno takva,"kaže ona.

Samoozlijeđivanje kao ispušni ventil

Za mnoge mlade je samoozlijeđivanje jedini način da se oslobode duševne napetosti, objašnjava Romuald Brunner, sa Sveučilišne klinike u Heidelbergu. "Skoro da je u ljudskoj prirodi imati problem vlastitom vrijednošću, s negativnim osjećajima i nesanicom. Kada ti problemi postani presnažni i prečesti, onda dovode do posljedica koje su jako bolne i opterećuju ličnost", kaže Brunner. On je šef Klinike za dječiju i psihijatriju mladih i vodio je istraživanje pod nazivom SEYLE. U njemu su sudjelovali znanstvenici iz deset europskih država i Izraela. Ono je obuhvatilo istraživanja psihičkih smetnji kod mladih, pri čemu su mladi davali odgovore u punoj anonimnosti. Čak osam posto djevojaka je priznalo da iza sebe imaju barem jedan pokušaj samoubojstva.

U srednjoj Europi je samoubojstvo drugi po veličini uzrok smrti kod mladih. Na prvom mjestu su prometne nesreće. Profesor Brunner upozorava kako je broj samoubojstva i samoozlijeđivanja tako dostigao nevjerovatnu razinu.

Facebook, internet i prijatelji

Mnogi mladi realno druženje i socijalne kontakte s ljudima zamjenjuju umjetnim svijetom interneta. Oni postaju ovisnici o internetu, prijatelje imaju samo na Facebooku i vjeruju kako je život bez mobitela nemoguć.

"Paradoks je kako internet pruža velike mogućnosti za stupanje u kontakt i da se u tu svrhu i koristi, ali da na kraju on ne može zamijeniti realne kontakte. Ta grupa mladih je posebno pogođena depresijama, suicidalnim idejama i napadima straha, odnosno raznovrsnim psihičkim problemima", kaže Brunner.

Ima li života bez mobitela?

U Somnia klinici kod Kölna stoga mladim pacijentima na ulazu oduzimaju mobitele. Psihijatrica Elaine de Guzman se prisjeća šesnaestogodišnje pacijentice koja se jedva odvojila od svog mobitela. Dva dana kasnije je sama rekla kako je prije vjerovala da bez mobitela ne može izdržati ni sat vremena. Tek u klinici je i ona kao i mnogi drugi postala svjesna svoje ovisnosti o mobitelu i internetu.

Pacijenti ove klinike imaju od 12 do 20 godina, što otežava tretman, jer je riječ o mladima u pubertetu, kaže Elaine de Guzman: "Današnja omladina se brzo kreće u svom virtualnom svijetu, a roditelji imaju problema držati s time korak. Mladi u pubertetu s jedne stane se počinju osamostaljivati, a s druge strane u roditeljima i dalje vide uzor. Stoga upravo tu nastaje problem u komunikaciji i otežava međusobni odnos."

Naučnici koji su sudjelovali u istraživanju SEYLE su stoga razvili metode ranog prepoznavanja psihičkih smetnji. Oni obučavaju nastavnike u školama da uoče probleme učenika ili da reagiraju kada prepoznaju njihove suicidalne namjere. Osim toga se radi na tome da sami učenici postanu senzibilniji na svoje i na probleme drugih. U idealnom slučaju oni mogu i pomoći jedni drugima. Što se prije počne s terapijom, to je veća šansa za uspjeh.