"Sve za bolju budućnost moje djece"
21. svibnja 2021Prvo na što pomisli kada se ujutro probudi je „posao". „U ovom trenutku je to najvažnije: posao, posao, posao." César Moncado ima 38 godina i otac je dvoje djece. Živi skučeno kod jednog daljeg rođaka. Ali, za početak je na sigurnom i bez straha od uličnih pljačkaša ili kriminalnih bandi.
Bilo mu je potrebno dva mjeseca da iz svog rodnog mjesta u Hondurasu stigne do meksičko-američke granice. I nije uvijek izgledalo da će uspjeti. Ovaj dugačak put prešao je pješke zajedno sa svojim sinom (17), kćerkom (9) i suprugom. Jedan dio puta uspjeli su se prebaciti autobusom, a da pređu granicu, pomogla im je jedna humanitarna organizacija.
César kaže da je zahvalan Joeu Bidenu koji je obiteljima omogućio ulazak u zemlju. Za vrijeme Donalda Trumpa takav izuzetak ne bi bio moguć. U toj situaciji bi on morao pokušati na neki ilegalan način ući u Sjedinjene Države. Ili bi sa stotinama tisuća drugih čekao u kampovima na razvoj situacije - bespomoćan i u stalnom strahu da će biti ponovo vraćen.
A onda su došle bande
„To bi bilo opasno po život", kaže on. Kada César govori o svojim željama, o budućnosti, pogled mu je otvoren, direktan, jasan. Kada govori o prošlosti oči mu počinju treperiti. Kolebljivo se kreće tamo-ovamo. Kao ljudi koji provjeravaju okolinu da vide vreba li opasnost.
Odgovori su mu kratki. Imao je frizerski salon u selu u kojem je živio zajedno sa brojnim rođacima. Posao je išao dobro. Imao je dovoljno za život. Dok nisu došle bande i počele iznuđivati novac "za zaštitu". Prijetili su mu i na kraju oduzeli osnovna sredstva za život…
Nije vidio nikakvu drugu mogućnost nego napustiti domovinu. Nadu su mu dale riječi novog američkog predsjednika da će u zemlju pustiti obitelji s djecom i tamo provjeriti imaju li pravo legalno ostati u SAD-u. César gotovo da i nema više nikakav kontakt sa domovinom.
„Razočaran sam." Ne želi o reći ništa više o tome. Ali, bol se osjeća i u ovoj kratkoj rečenici. Bol zbog toga što je morao napustiti kuću, ali i zbog toga što se nitko u Hondurasu ne bori protiv korupcije i nasilja.
Ispuniti snove djece
Trpjeti ili pobjeći – druge mogućnosti izgleda da nema. Mada se u ovom trenutku ne moraju bojati iznuda narko-kartela, situacija u kojoj se nalazi ova obitelj je sve samo ne sigurna. „Sad moramo čekati na papire", kaže César. Ipak su on i supruga uspjeli naći posao. Ona radi u jednoj prodavaonici povrća, a on se pokušava etablirati u jednom frizerskom salonu. Malom salonu na sjeveru Miamija, gdje se mnoge izbjeglice iz Latinske Amerike pokušavaju snaći.
Teško mu pada to čekanje, ali, kaže, najgore je prošlo. „Kada sam u Meksiku sa svojom djecom i suprugom spavao na ulici, progonjeni od policije, zatvarani…" - danima su bili zatvoreni u neizvjesnosti hoće li ih vratiti u Honduras. „To je bilo najgore", kaže César. Sada se barem malo vratio osjećaj mira. Djeca se barem radovati kakvoj-takvoj normalnosti, i tome da će, kao i sva druga djeca, u rujnu krenuti u školu. Bez straha od bandi
A to mu je najvažnije. Zbog toga je i krenuo na opasan put: „Sanjam o tome da ću vidjeti kako moja djeca ispunjavaju svoje snove", kaže a oči mu ne trepere - kada priča o budućnosti.