Sve kraći «rok trajanja» menadžera

«Žao mi je što moram napustiti poduzeće. On je vrlo važan dio mog života, u njemu sam proveo zadnjih 20 godina. Rado sam vodio tvrtku, a na odlazak sam se odlučio u uvjerenju kako poduzeće upravo u ovakvim vremenima mora ostati neograničeno sposobno za poslovanje», izjavio je na odlasku donedavni šef uprave Siemensa, Klaus Kleinfeld. «Meni je osobno golema čast i velika odgovornost dolazak na dužnost predsjednika uprave svjetski razgranatog koncerna, tehnološke i tržišne perjanice međunarodnog gospodarstva», priopćio je nedugo zatim novi direktor, Peter Löscher.

Gotovo prepolovljeno trajanje mandata

Nedavna smjena na čelu Siemensa – odlazak Klausa Kleinfelda i dolazak Petera Löschera – potvrda je trenda u suvremenom menadžemtu prema kojem glavni direktori odnosno predsjednici uprava poduzeća, ne samo u Njemačkoj nego i drugdje u Europi, sve kraće ostaju na dužnosti. Razlog su, među ostalim, sve izraženiji i sve češći sukobi s ulagačima i članovima nadzornih odbora. Prosječno trajanje mandata vodećih menadžera na njemačkome govornom području se u zadnjih desetak godina smanjilo sa 8,3 na 4,7 godina.

To je samo jedan od pokazatelja studije consulting tvrtke Booz, Allen, Hamilton, čije rezultate prenosi njemačko izdanje «Financial Timesa». Siemens je gotovo školski primjer pomalo već i globalnog zaokreta u odnosima između predsjednika uprava poduzeća, članova nadzornih odbora i investitora. Nakon što je tehnološki koncern sa sjedištem u Münchenu teško zaglibio u korupcijski skandal, Nadzorni je odbor bio taj koji je odgodio odluku o produljenju Kleinfeldovog menadžerskog ugovora.

Pogubne svađe s nadzornim odborima

Zatim je sada već bivši šef uprave sâm od sebe dao ostavku – nakon samo dvije i pol godine na čelu firme. Pritom je rekao: «Čelnici Nadzornog odbora su mi priopćili da su opet odgodili donošenje odluke o produljenju mojeg mandata. Mislim da je nerazjašnjenost po pitanju vodstva tvrtke i mene osobno golemo i nepodnošljivo opterećenje za Siemens, njegove radnike, pa i za tržište kapitala. Zato sam odlučio da za produljenje svog menadžerskog ugovora više ne stojim na raspolaganju.» Slučaj Siemensa samo je jedna od aktualnih potvrda činjenice kako su direktorske fotelje sve češće sjedala s ugrađenim katapultom.

Booz, Allen, Hamilton je ispitao dvije i pol tisuće dioničkih društava na burzama diljem svijeta, istražujući razloge otpuštanja 360 šefova uprava. Većina njih su, kako se ispostavilo, «žrtve» fuzija. Gotovo jedna četvrtina ih je posao izgubila pri stapanju dvaju poduzeća. U takvim je slučajevima poglavito do izražaja došla agresivna uloga institucionalnih ulagača. Silni novac kojim raspolažu oni žele oploditi na najunosniji mogući način kupnjom udjela ili preuzimanjem čitavih profitabilnih odnosno obećavajućih firmi. U tom se kontekstu ističe i podatak da upravo investitorska društva upadljivo često mijenjaju svoje čelne ljude.

Sve agresivnija uloga investitora

Ulagači igraju sve aktivniju ulogu i u nadzornim odborima tvrtki, a svađe između kontrolnog organa i poslovodstva drugi su najčešći razlog učestalih smjena direktora. Nešto preko 20 posto njih odnosno svaki peti morao je otići upravo zbog konflikta s članovima nadzornog odbora. Tome doprinosi i trend raspada ranije uobičajnih, homogenih i na konsenzusu sazdanih struktura u kontrolnim organima na račun pluralističkih interesa. Šefovima poduzeća stoga ne bi škodilo kada bi članove nadzornog odbora čvršće uključili u svoje poslovne planove.

Osim klasičnih dioničara, u međuvremenu i takozvani Hedge fondovi, investicijski fondovi visokog rizika i drugi slični institucionalni ulagači šalju svoje predstavnike u nadzorne odbore poduzeća. Time raste pritisak na glavne direktore, a izgledi za njihov opstanak su upravo proporcionalni s burzovnim tečajem dionice tvrtke ili visinom dobiti. Studija je, inače, pokazala i da su telekomunikacije najrizičnija grana gospodarstva za menadžere na njemačkome govornom području. Slijede je informatika, bankarstvo te osiguranja i druge financijske usluge.