Svađa Srba i Hrvata oko spomenika

"Za oštre iritacije između Srba i Hrvata trenutno se pobrinuo jedan spomenik koji je krajem rujna podignut u srpskom glavnom gradu Beogradu. Radi se o brončanoj skulpturi koja u prirodnoj veličini prikazuje, iz srpskog gledišta, sasvim posebnog junaka rata u Jugoslaviji: Milan Tepić, major Jugoslavenske narodne armije, kojom su dominirali Srbi, krajem rujna 1991. se digao u zrak skupa sa skladištem streljiva u jednoj vojarni u blizini sjevernohrvatskoga grada Bjelovara. Prilikom izazivanja te eksplozije on je sa sobom u smrt odvukao i više svojih srpskih kolega i nekoliko hrvatskih vojnika. Pa ipak je Tepić ubrzo nakon toga proglašen nacionalnim junakom. U Srbiji su tijekom više godina u više mjesta po njemu nazvane ulice, a ponegdje i postavljene spomen-ploče s njegovim likom kao primjerice u njegovom rodnom mjestu Kozarskoj Dubici, gdje se od 2012. na dan njegove smrti, 29. rujna, održava komemoracija. To mjesto se nalazi na sjeveru Republike Srpske (...) koja je po njemu nazvala i jedno vojno odlikovanje."

Ove novine dalje navode da se Tepić uklapa u "dugu tradiciju srpske ratne kulture u kojoj vojni gubitnici često zbog svoje spremnosti na žrtvu budu proglašavani, barem moralnim, pobjednicima i koje se časti kao mučenike." Spominje da Tepić nije samo "tragični junak", nego da je sa sobom u smrt odvukao i više drugih ljudi, da srpska strana govori da je pritom poginulo "ništa manje od 200 Hrvata", dok Hrvatska govori o 11 mrtvih.

FAZ spominje i oštru reakciju Hrvatske koja je čin srpskog časnika nazvala "suludim" te da je otkrivanje spomenika uz nazočnost ministra obrane Aleksandra Vulina "dokaz da Srbija nije u stanju suočiti se sa svojom agresivnom ulogom" u krvavom raspadu Jugoslavije.

Ove novine prenose i da je srbijanski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić hrvatskoj vladi predbacio "neizlječivu bolest protusrpske histerije" te da je Beograd uz to Hrvatima predbacio "slavljenje hrvatskih terorista iz emigrantskih krugova, koji su u drugoj polovici 20. stoljeća izvodili ubilačke napade na predstavnike jugoslvenskih vlasti u inozemstvu". (...) "Kao primjer Srbi navode slučaj Mire Barešića (1950-1991). U spomen na njega je 31. srpnja 2016., na godišnjicu njegove smrti, u dalmatinskom selu Dragama podignut brončani spomenik, koji ga prikazuje kako vojnički pozdravlja". FAZ podsjeća da je Barešić 1971. u Švedskoj ubio jugoslavenskog veleposlanika Vladimira Rolovića te da se 1991. vratio u domovinu i poginuo "pod nerazjašnjenim okolnostima". Navodi se da je prilikom otkrivanja spomenika Barešić nazivan "borcem za slobodu, nacionalnim junakom i 'hrvatskim vitezom'", ali da su hrvatski intelektualci i bivši socijaldemokratski premijer Zoran Milanović (2011. do 2016.) kritizirali "kult oko toga terorista", podsjeća Frankfurter Allgemeien Zeitung.

Tjednik Die Zeit donosi članak o pismu koje je grčki Židov Marcel Nadjari ostavio zakopano u termos-boci u Auschwitzu. On je pripadao specijalnom odredu u koncentracijskom logoru Auschwitzu, koji se sastojao gotovo isključivo od židovskih zatvorenika, a koji je SS-ovcima pomagao u masovnom ubijanju. Pismo je tek sad gotovo potpuno dešifrirano, Die Zeit ga objavljuje u nešto skraćenom obliku, pod naslovom "Drame koje su moje oči vidjele neopisive su". "Nosili smo leševe tih nedužnih žena i djece do dizala koje ih je vozilo do prostorije s pećima, tamo su ih stavljali u peći gdje su izgarali, bez korištenja drugog gorivog materijala, zbog masti koju (tijela) imaju."

"Već četiri godine oni ubijaju Židove, ..., oni ubijaju Poljake, Čehe, Francuze, Mađare, Slovake, Nizozemce, Belgijce, Ruse i čitav Solun. Iznimka je oko 300 onih koji su preživjeli do danas u Ateni, Arti, na Kreti, Kosu i Rodosu. Ukupno je to oko 1.400.000", procjenjuje Nadjari. Ove novine napominju da povjesničari procjenjuju broj ubnijenih na oko 1.100.000.

AJ (FAZ, Die Zeit)