Summit EU-a i Afrike: lijep akcijski plan

Noćima su se vodili pregovori, ali na kraju je ispala barem veličanstvena ceremonija potpisivanja kako bi se barem zadovoljila potreba za nekakvim svečanim završetkom. Europljani su zajedno potpisali ovaj, već peti sporazum sa 35 država Afrike i to je predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk osobito istaknuo. Doduše, Europljani nisu dobili sve što su tražili, ali u ovim danima trzavica unutar EU je možda bilo potrebno spomenuti da su u nečem bili jedinstveni.

Ovaj sastanak je potakla njemačka kancelarka Angela Merkel još ovog proljeća, dakle još i prije nego što je izbjeglička kriza poprimila dramatične razmjere. Ona o ovom sporazumu govori kao o "prvom koraku" gdje nisu svi problemi riješeni, ali ih se "počelo sustavno rješavati". Još jednom je istakla potrebu boljih državnih uprava i stvaranje gospodarskog rasta i perspektiva kako bi ljudi ostali u svojim domovinama. "Naša budućnost je legalna razmjena, a ne u financiranju švercera ljudima", istakla je Merkel.

Akcijski plan obuhvaća šesnaest točaka, makar on neće imati nekakav brzi učinak na migraciju iz Afrike. Riječ je više o obećanjima da će suradnja biti bolja i da će se popraviti međusobni odnosi između država. Europljani su obećali veću pomoć u borbi protiv siromaštva i u stvaranju radnih mjesta, u obrazovanju mladih i u političkoj stabilizaciji kriznih područja.

Od afričke strane zato traže borbu protiv švercera ljudima, bolji nadzor granica i bolje uvjete za izbjeglice iz vlastitih zemalja kako ne bi imali drugog izbora nego krenuti prema Europi. Mjere bi se prije svega trebale usredotočiti na zonu Sahare i regiju oko Čadskog jezera (dakle Mali, Niger, Nigeriju, Čad, Sudan, Kamerun...) i regiju Roga Afrike (Somalija, Etiopija, Eritreja, Džibuti).

Težak povratak izbjeglica

Sasvim na vrhu popisa želja Europljana je povrh toga i suradnja u povratu izbjeglica koji su odbijeni u Europi. Gotovo uobičajeni "trik" takvih osoba jest da uništavaju svoje putovnice i isprave o državljanstvu tako da je praktično nemoguće vratiti ih u njihovu domovinu. Zato sada timovi iz afričkih zemalja trebaju pomoći Europljanima da identificiraju svoje državljane.

Sporazum predviđa i poticaje tim državama da prihvate svoje građane i otvore im perspektivu u domovini. Afričke države su tu ustrajale da riječ bude o "dragovoljnom povratku", ali su se Europljani izborili da terminologija bude nešto više obavezujuća. Ali ta obaveza zemalja Afrike da prihvate svoje građane je prilično nejasno formulirana, tako da se ne može očekivati nekakav veći broj povratnika u skorije doba. To će se prije svega dogovarati u bilateralnim sporazumima.

Ako ima i Europljana koji nisu zadovoljni postignutim, ima i čelnika država Afrike koji ovaj sporazum smatraju diskriminacijom. Tako predsjednik Senegala Macky Sall optužuje Europljane kako Afrikance tjeraju nazad, a Sirijce puštaju da ostanu u Europi.

Ali osim predsjednika Senegala je bilo i mnogo drugih predsjednika afričkih zemalja koji su kritizirali nešto drugo, mnogo važnije: iznos fonda za Afriku kojeg predviđa Europa i za koji trenutno predviđeno 1,8 milijarde eura - puno premalo po mišljenju Afrikanaca. "Trebamo mnogo više podrške", žali se predsjednik Sali. I njegov kolega iz Nigera spominje "mnogo, mnogo više novca" kojeg zemlje Afrike žele od Europljana.

Zapravo se sa tim afričkim zahtjevima slaže i predsjednik EK Jean-Claude Juncker i koji je ovaj iznos tek izdvojio iz komisijinog proračuna za razvoj. Ali on je povrh toga zatražio i od članica EU da dodaju barem još toliko, što za sad nije naišlo na veći odaziv: trenutno je stiglo obećanje o tek dodatnih 50 milijuna. Ali to su sredstva koja odlaze u Afriku i povrh dvadesetak milijardi eura koliko Europljani pomažu u gospodarskom razvoju afričkog kontinenta.