Sudbina demokracije u Hrvatskom saboru
21. prosinca 2018
Nedavna krizna situacija u Hrvatskom saboru, kad je ujedinjena opozicija prekinula sjednicu zbog (ne)izglasavanja promijenjenog Zakona o poljoprivredi, otvorila je niz pitanja. Medijska prezentacija tog događaja kretala se doduše uglavnom oko navodne bizarnosti i karikaturalnosti samog događaja.
Oporbenjaci, naime, svojim tijelima su zablokirali saborsku govornicu, i prinudili predsjednika da obustavi zasjedanje. Nisu se bili spremni složiti s pokušajem vladajuće koalicije na čelu s HDZ-om, da im nametne raspravu o novom zakonu koja uopće nije ni bila najavljena za taj dan.
Formalne dubioze
No, to je u biti samo podsjetilo na činjenicu da se oko zakonodavnih postupaka u Hrvatskoj posljednjih mjeseci i godina dešava sve više formalnih dubioza. Pojedinačno možda nije riječ o kardinalnim momentima, ali njihova učestalost ukazuje na generalno problematičan odnos prema legislativi.
Rasprave i donošenja zakona tretiraju se uvelike neobavezno, s nerijetko malenim brojem prisutnih zastupnika. Upada u oko da mnogi od njih nisu upućeni u dotičnu materiju, a bilo je i prigovora da kasno dobivaju zakonske prijedloge. Nadalje, da se osjetljiviji akti tempiraju za dane uoči godišnjih odmora, dok je opća pažnja već poprilično raspršena, to je već uobičajeno.
Nepotvrđeni legitimitet različitih oblika političke borbe
Svojevrsna šlampavost uzela je dakle maha, i prijeti daljnjim iznevjeravanjem već dubinski potkopanih demokratskih principa poslaničkog zalaganja oko javnog interesa. Ali, dodatno nas je zainteresiralo pitanje, kad govorimo o saborskim nevoljama s formom: nije li ustvari posrijedi kronični problem sa sadržajem? Obratili smo se zato dvojici kvalificiranih sugovornika da prokomentiraju takvu bojazan, kao i općenito stanje predstavničke demokracije u Hrvatskom saboru.
„Ne slažem se s većinom analitičara koji su ponašanje oporbe u tom slučaju otprije nekoliko dana opisivali kao sumrak demokracije i cirkus, nego smatram da se radi o legitimnom načinu politike borbe“, rekao nam je politolog Berto Šalaj s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu. „Treba razlikovati politički bonton od kulture demokracije“, dodao je, „koja podrazumijeva razne oblike djelovanja. Širom svijeta imamo priliku vidjeti doslovno svašta, ponekad i fizičko nasilje u parlamentu, koje pak nipošto nije dobro ni poželjno. Ali, da se zadržimo na hrvatskom primjeru, kudikamo veći problem od bilo kojih dosad viđenih saborskih ekscesa te vrste, jest standardni odnos naših zastupnika i stranaka prema njihovu vlastitom poslu, onom u skladu s javnim poslanjem.“
Šalaj podsjeća da su aktualni vladajući parlamentarci proljetos značajno izmijenili Poslovnik Hrvatskog sabora. Učinjeno je to nakon višetjedne prepirke s predstavnicima opozicije koji su se izborili za poneki ustupak, mada se nakon izmjena nije moglo reći da sabor funkcionira bolje. „Glavni cilj bilo je osiguravanje potrebne većine u rubnim slučajevima, a ostalo nije suštinski pripomoglo zaokretu s lošom praksom. I dalje primjećujemo višak aljkavosti, ili puko nepoznavanje sadržaja, baš kao da on sam i nije presudan.“
Vlade dominiraju nad parlamentima u čitavoj Europi, pa i šire
Ovaj politolog zatim upozorava da to nikako nije samo hrvatski problem, imamo li na umu suštinski položaj zakonodavne vlasti u čitavoj Europi, pa i šire: „Egzekutiva dominira nad legislativom, odnosno vlade nad parlamentima. To je problem suvremene liberalne demokracije gdje zastupnici sve više služe tome da samo potvrde volju izvršne vlasti. A na potonju, više negoli široki slojevi, utječu razni neznani centri moći. Prisjetimo se samo npr. Agrokora i dugogodišnje njegove pozicije u hrvatskoj politici. Mi jesmo mlada demokracija, no uspjeli smo ekspresno potpasti pod tu vrstu loših trendova, praktično onda kad smo se i upustili u taj politički model.“
„Na razini EU-a sve to izgleda jako loše, čim se pojave važne teme. S druge strane, slučajevi poput rasprave u britanskom parlamentu s premijerkom Theresom May pokazuju da se može i drukčije. Od nje se tako zahtijeva da objavi sve protokole svojih sastanaka s Bruxellesom, iako za to najprije nije htjela ni čuti. Europski parlament je posebna priča, koliko god nas opet uoči izbora uvjeravali da je strašno važan. A on je u odnosu na Europsku komisiju, kao vladu EU-a, zaista obična dobrano ispražnjena forma“, mišljenja je Berto Šalaj.
Kritički je nastrojen i Josip Kregar, profesor na zagrebačkom Pravnom fakultetu, te nekadašnji neovisni saborski zastupnik koji je bio priklonjen SDP-u. „Prije svega, moram kazati da opozicija danas u saboru jedva i da postoji. Razdrobljena je i razjedinjena, bez vodstva i cilja. Pribrojimo li tome bahatu ideju vladajućih da provedu sve što im se hoće, bez obzira na opću dobrobit. Moramo znati da bi saborske rasprave trebale služiti kao bolja zamjena za prepirke na trgovima i ulicama. Znači, kao efikasniji vid djelovanja kolektivne svijesti i savjesti. A pretvorile su se u afirmiranje individualnih osobnosti i privatne koristi, bez pokušaja argumentacije."
Narod već priželjkuje da na vlasti bude netko s imenom – Nitko
Naš sugovornik s parlamentarnim iskustvom opisuje današnju, pa dijelom i nekadašnju svakodnevicu Hrvatskog sabora, kao nizanje scena s prividnim oštrim i sadržajnim diskusijama: „Zatim te rasprave, možda ste uočili, nerijetko okončavaju tako kao da su neki njihovi sudionici već zaboravili oko čega su se natezali. U nastavku svjedočimo nečemu što nalikuje pokušaju da se unese nered, i da određeni pojedinci, a to je u svakom slučaju većina prisutnih, podigne cijenu svog glasa. Pa, nije slučajno što ih sve više odlikuje trgovački duh.“
I on se spontano osvrnuo na recentna zbivanja u parlamentu Velike Britanije, pri čemu nalazi višu demokratsku zrelost u obrani narodnog interesa. „Zasad je nemoguće to očekivati u našem saboru. Mnogi su posve smetnuli s uma povjerenje koje su dobili na izborima, više se ne trude niti da stvore iluziju o zalaganju za interes sviju nas. Pokazatelj je istraživanje javnog mnijenja u kojem ljudi priželjkuju da na vlasti bude netko s imenom – Nitko. To bi trebao biti dovoljan razlog da se parlament raspusti, a sasvim je drugo pitanje tko bi ga onda uopće mogao i znao valjano preuzeti“, zaključuje Kregar.