Sudan sve dalje od mira

Samo od prošlog petka je opet u Sudanu najmanje 200 osoba izgubilo živote, a deseci tisuća ljudi su opet u bijegu. Kako javljaju tamošnji mediji, nedavno su u svađi s afričkom zajednicom izgubila živote dva pripadnika lokalnih arapskih plemena i prošlog petka su krenuli u pohod osvete. Na udaru su prije svega pripadnici plemena Masalit, napadnuta i spaljena su njihova sela, a arapski borci su napali i više bolnica u tom području.

Emily Wambugu koja je zadužena za projekt organizacije Liječnici bez granica bolnice u Al Geneini u zapadnom Darfuru nam kaže kako je najgore bilo ovog ponedjeljka (25.4.). Pucnjava je počela već rano ujutro, a većina pacijenata je zbog toga pobjegla iz bolnice. „Jedini koji su ostali su bile četiri majke čija su djeca bila na respiratorima.“ I dan kasnije nije bilo bolje: „Još uvijek čujemo pucnjavu. Teško je kad pomislimo na mnoge ljudske živote i očajnu djecu koje smo mi spašavali svakog dana. Sad nismo u stanju skrbiti ni za jednog jedinog.“

Uz nestašicu se širi i nasilje

U kolovozu 2020. je svečano potpisan mirovni sporazum za Sudan, ali kako nam objašnjava Marina Peter iz njemačke udruge Forum Sudana, mira nije bilo ni prije, niti poslije: „Uvijek iznova se ubijalo ljude, silovalo žene, palilo kuće. Nikad nije prestalo nasilje, čitava regija živi tako već godinama“. Zapravo je sve lošije jer je i siromaštvo sve veće: „Sve je manje raspoložive zemlje, bilo kao pašnjaci ili kao oranice. Između ostalog je i to posljedica klimatske promjene, to se tu posve jasno vidi. Sve je žešća borba za resurse, a još je gore zbog poskupljenja žitarica uzrokovanog ratom u Ukrajini.“

Čitava nevolja je i počela sušom i velikom gladi 1983. gdje je na stotine tisuća ljudi ostalo bez svega. To je tada najviše pogodilo arapske etničke skupine, dok su se afrička plemena brzo prilagodila i od nomadskog života prešla u sjedilačko i okrenula se trgovini. Glad i nevolja je ubrzo okrenula svakoga protiv svakoga, po etničkoj, vjerskoj, plemenskoj i bilo kakvoj podjeli.

Praktična, a ubrzo i formalna podjela na Sjeverni i Južni Sudan početkom 21. stoljeća nije donijela mir i regiji Darfura – ona nije bila dio mirovnih sporazuma. Elita tog područja, zajedno s afričkim pobunjeničkim organizacijama se osjećala isključena iz društva Sudana tako da je 2003. počela s oružanim otporom. Tadašnji diktator Omar al Bašir je brutalnom vojnom silom krenuo u gušenje pobune, a u prvim redovima su bile milicije arapskih plemena, zloglasni džandžavidi.

Zločinci postali „mirotvorci"

U krvavom sukobu koji je uslijedio je i po navodima UN-a izgubljeno oko 300.000 ljudskih života, počinjena su neviđena zvjerstva i oko milijun i pol ljudi prognano - mnogi još i danas žive u izbjeglištvu. Po mišljenju Martine Peter, mirovni sporazum potpisan 2020. nakon što je svrgnut al Bašir, nije ni mogao biti jamstvo mira. U njemu jest bilo predviđena i podjela vlasti, nestanak milicija, povrat izbjeglica i sankcioniranje zločina, ali i među samim potpisnicima je bilo mnogo zločinaca: „Neki od potpisnika su postali ministri i drugi važni službenici kako bi osnažili i vojnu moć prijelazne vlade. Ali kako se pokazalo, to je bila velika greška.“

Prošlog listopada je i s tom farsom od mira bilo kraj: u vojnom udaru je svrgnuta prijelazna vlada, a na čelo države je došlo već postojeće, takozvano Suvereno vijeće. Za Marinu Peter je bilo potpuno jasno kamo to ide: „Najviši časnici su već i prije revolucije bili upleteni u korupciju i dvojbene poslove. A ti ljudi su još uvijek na vlasti."

Prema indeksu korupcije Transparency International, Sudan zauzima 164. mjesto – od ukupno 180 zemalja. Od vojnog udara i Amnesty International svjedoči o „bezrazložnim uhićenjima i povredama ljudskih prava“. U središtu tog nasilja su sami čelnici tog Suverenog vijeća, oba generala Abdel Fatah al Burhan i Mohamed Hamdan „Hemeti“ Dagalo – bivši vođa džandžavida i sadašnji zapovjednik specijalnih jedinica vojske Sudana.

„Privatni" posjet Moskvi

„Obojica su bili aktivni još pod bivšim predsjednikom al Baširom i obojica su odgovorni za drastične povrede ljudskih prava“, navodi AI. „Jedva se može pretpostaviti da će te osobe koje su neposredno odgovorne za nasilje, imati ikakvog interesa za rješenje koje bi zadovoljilo sve strane“, misli Marina Peter.

A pitanje jest i koliko strana uopće ima – ne računajući ljude samog Sudana. Jer izuzetno je zanimljivo kako se 24. veljače, dakle na dan kad je počela invazija Rusije na Ukrajinu, Mohamed Hamad Dagalo zatekao u Moskvi gdje je razgovarao s više visokih predstavnika Rusije. Tvrdi se kako je on bio u „privatnom" posjetu Rusiji, ali se sastao i s ruskim ministrom vanjskih poslova Sergejem Lavrovom.

Jer spona Sudana s Rusijom potječe još od doba diktatora al Bašira, a tu su posve konkretni interesi. Poznato je kako je koncesiju za eksploataciju rudnika zlata Sudana dobila ruska tvrtka M-Invest – a prema spoznajama američkog ministarstva financija, to je tek „poslovna“ krinka ruske organizacije plaćenika, Grupe Wagner. A rudnici zlata rade i pod „zaštitom“ specijalnih jedinica Sudana na čijem je čelu Dagalo.

Marina Peter nam objašnjava kako u Sudanu i provinciji Darfur ne leži samo zlato, nego vrlo vjerojatno i značajnih zaliha nafte i urana. Takvo blago bi inače moglo značiti blagostanje za to područje, ali u Darfuru je upravo suprotno od toga: „To će jedva pridonijeti smirivanju stanja u Darfuru. Održivo mirno rješenje, demokratski razvoj i poboljšanje života svih ljudi Sudana su ionako vrlo malo vjerojatni sve dok je vlast u rukama vojske“, smatra Marina Peter.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu